Tomislav Marcijuš ponovno nas vodi u jedno čarobno mjesto. Danas idemo u kampus Epreskert, mjesto u kojem već stoljećima stvaraju umjetnici, kipari, slikari…
PIŠE: TOMISLAV MARCIJUŠ ; SNIMILI: TOMISLAV MARCIJUŠ I MARKO DUKIĆ
Mnogi stanovnici Budimpešte su čuli ime Epreskert, ali nisu svi u potpunosti upoznati s estetskom zemljom čudesa koja se krije iza njezinih ograda. Park – smješten između impozantnih ljetnikovaca Pešte u blizini Trga heroja – već je više od jednog stoljeća jedna od najvažnijih podloga za gradsku umjetničku scenu.
Vrt i kampus Epreskert (‘Vrt jagoda’) u blizini avenije Andrássy dobio je ime po po jagodama koje se nalaze u kompleksu. Umjetničko imanje počelo je dobivati više pozornosti početkom 1880-ih, a prvu zgradu studija pratilo je nekoliko dodatnih paviljona
– većina njih postoji i danas, iako u malo izmijenjenim oblicima. Vrt je dizajnirao Alajos Stróbl, koji je bio ključna figura u prvom razdoblju posjeda.
Umjetnici ovdje nisu samo studirali i radili – većina ih je također kupila stanove i vile u blizini ulice Sugar, koja je u to vrijeme bila uglavnom nerazvijena, pa su sveučilišne zgrade imale veliku ulogu u urbanom razvoju avenije Andrássy.
Kipari su imali Ulicu Lendvay, slikari Ulicu Bajza, a društveni život uistinu je cvao u zajedničkoj vili romanopisca Jókaija Móra i slikara Árpáda Fesztyja.
Pronašao sam podatak da se predavanja potpuno razlikuju od predavanja na ‘klasičnim’ sveučilištima. U prvoj godini svi proučavaju gotovo isti materijal, zatim odaberu mentora i biraju smjer i pokušavaju konstanto raditi sa studentima da svatko od njih pokuša naći vlastiti stil.
Postoje četiri smjera i četiri predavaonice. Područje okruženo ulicama koje nose imena Bajza, Szondi, Munkácsy Mihály i Kmety danas je dio Mađarskog sveučilišta likovnih umjetnosti, pa ga je moguće posjetiti samo u određeno vrijeme, a to je period kada su završne izložbe pred kraj akademske godine.
Dok sam šetao Budimpeštom i radio na jednom od svojih prihvatnih projekata, naišao sam na kipove i skulpture koje su bile dio nekog parka. Atmosfera na prvu potpuno sanjiva.
To je mali park koji se nalazio nedaleko od Trga Heroja i nekoliko metara od jedne od glavnih avenija, Andrássy. Prema natpisu nisam mogao dešifrirati o čemu se radi, vidio sam da postoji nekoliko ulaza sa zaštitarom i shvatio da se ovdje ne može tako lako doći. U tom
periodu, trebao sam fotografirati boho bridal kolekciju za studio Gray koju sam zamišljao da se nalazi u nekom ateljeu. Kada sam nekoliko puta obišao kompleks, shvatio sam da mi je lokacija servirana i da imam atelje na otvorenom.
Kada sam stigao kući, prema Google mapi sam našao naziv tog malog kompleksa i pronašao da se radi o art koloniji Epreskert i da postoji kontakt koji je ujedno i službeni broj njihove Umjetničke Akademije.
Oni su odgovorni za kompleks, dozvolu fotografiranja i ukoliko netko želi vidjeti park, a da nije u periodu završnih izložbi. Moram priznati da komunikacija s ljudima u Mađarskoj nije jednostavna, ne toliko zbog jezika koliko do samog odobravanja i pristanka na neki prijedlog.
Nemaju običaj za neobičnim idejama i onda ponekad ide teže, ali treba imati razumijevanja prema svakome jer na kraju uvijek sve prođe dobro. Prije fotografiranja, ako nekoga jednom bude zanimalo, potrebno je platiti uslugu u prostoru akademije koja se nalazi na Andrássy ulici i prostor je vaš.
Ljudi koji rade u kompleksu na svojim radovima, također će vam dozvoliti da ulazite i hodate po cijelom kompleksu što ćete moći vidjeti i na fotografijama.
Uživajte u fotografijama Tomislava Marcijuša i Marka Dukića. (za otvaranje fotogalerije kliknite na sliku ispod).
