Jeste li znali da je zagrebačka tvornica Penkala nekada bila uz bok Montblancu te da je jedna od prvih tvornica na svijetu koja je imala dječji vrtić za zaposlenike i svoj nogometni klub? I sve to čak prije više od sto godina. Vjerujte mi, ovo je tek početak priče o toj inspirativnoj zagrebačkoj tvornici i njezinom osnivaču Slavoljubu Penkali
Nemam običaj copy-pastati priopćenja, ali ponekad napravim iznimku.”Točno je stoljeće prošlo od smrti Slavoljuba Penkale, čovjeka koji je stvorio najuspješniju hrvatsku robnu marku. Obljetnica smrti, povod je izložbi „Penkala iz Zbirke Tischler“ koja će se održati tijekom Zagreb Design Weeka, od 6. do 9. rujna, na Akademiji likovnih umjetnosti u Ilici 85. Zvuči nevjerojatno, ali ovo je prva izložba posvećena marki Penkala. Izloženi predmeti prikupljeni su zahvaljujući gospodinu Miroslavu Tischleru koji desetljećima radi na stvaranju ove jedinstvene zbirke.
Uspjeh Penkale, do danas je ostao nenadmašen.
Sve je počelo 24. siječnja 1906. kada je Slavoljub Penkala patentirao automatsku mehaničku olovku. Penkalin se izum danas ne doima revolucionarno, no prije stotinu godina, uistinu je osuvremenio pisaći pribor i promijenio njegovu društvenu poziciju. Do Penkalinog izuma, grafitne olovke bile su ili drvene, pa su zahtijevale stalno šiljenje, ili mehaničke, ali s vrlo složenim načinom mijenjanja i podešavanja grafitnog uloška. Penkala je izumio tzv. tehničku olovku kakvu i danas koristimo.
Patent za olovku uskoro je registriran u 70 država, i uz pomoć investitora, braće Mosler — mlinara iz okolice Križevaca, započela je proizvodnja samo sedam mjeseci kasnije. Mehanička olovka ubrzo je postala neizostavan predmet svakoga tko je znao pisati. Osim automatske olovke, u tvornici se, po Penkalinom patentu izrađivao i ostali pisaći pribor, poput štitnika i produživača za olovke, sušila, nalivpera, itd.
Tržišni uspjeh bio je tolik, da samo tri godine kasnije, 1909., Penkala otvara tvornicu u Berlinu. Proizvodni je asortiman u obje tvornice bio isti, ali dok je zagrebačka tvornica proizvodila za cijeli svijeta, berlinska je radila uglavnom za njemačko tržište.
Zbog rada punim kapacitetom i neprestanog rasta potražnje, 1911. u Zagrebu je otvorena nova, velika, tvornica, u današnjoj Branimirovoj ulici. Sljedeće godine tvrtka izlazi na burzu. Otvoren je novi, drvni odjel za proizvodnju ravnala, trokuta, pernica, sušila i držala za pera. Ti su proizvodi bili najkvalitetniji na svijetu. Kemijski odjel proizvodio je tintu, tuševe, ljepila, pečatni vosak, itd. Tada je potpuno zaokružen asortiman tvornice pisaćeg pribora, koji se plasirao ne samo u europske, države, već i u azijske i američke. U svijetu je zavladala prava Penkalomanija!
Zagrebačka tvornica postala je jedna od najvećih i najmodernijih u Europi, po načinu rada, ali i skrbi za radnike. U sklopu tvornice bio je veliki restoran i vrtić za djecu zaposlenih majki, jedan od prvih takve vrste na svijetu. Radnici su se nakon posla mogli istuširati u tvorničkim kupaonicama, osnovani su tamburaško društvo i nogometni klub Penkala, uspješni hrvatski drugoligaš.
Do 1921. proizvodnja je toliko narasla, da se uprava našla pred dilemom — uvesti noćnu smjenu ili tvoriti još jednu tvornicu? Odlučili su se za drugu varijantu i u Lepoglavi otvorili pogon za proizvodnju Penkalinog pisaćeg i školskog pribora od drveta.
Vrhunska kvaliteta proizvoda zaista nije jedini preduvjet za uspjeh na tržištu. Penkala je uvijek bila korak ispred svog vremena, kako u proizvodnji i dizajnu pisaćeg pribora, tako i u načinu njegova plasiranja na tržište. Karikatura samoga Penkale postala je maskota tvrtke.
Uško — simpatični čovječuljak s golemim uhom za kojim je zataknuta automatska olovka, najoriginalnija je maskota proizvođača pisaćeg pribora. Reklamni stručnjaci pazili su na svaki detalj. Zastupnici su dobivali numerirane reklamne figure s uputama kako ih prezentirati u izlogu prodavaonice — pod kojim kutem, na kojoj strani izloga… Postojao je razrađeni sistem oglašavanja Penkala proizvoda koji su se trgovci morali strogo pridržavati. Pomno su birali časopisi u kojima se tvrtka oglašavala. To su uvijek bile novine s velikom nakladom ili časopisi s temama iz kulture. Marketinški stručnjaci tvornice Penkala odlučili su i da, osim zaštitnog znaka, koriste i vješto složene slogane za svoje proizvode.
Na žalost, uzlaznu putanju marke Penkala, prekida iznenadna smrt Slavoljuba Penkale. U siječnju 1922. vratio se s poslovnog puta s teškom upalom, pluća, da bi preminuo 5. veljače u bolnici u Draškovićevoj. Slavoljuba Penkalu u upravnom odboru naslijedili su supruga Emilija i brat Rudolf. U to doba, bilo je nezamislivo da žena obavlja tako odgovoran posao. Dama s četvero djece nije se snašla s bremenom koje su joj donijele četiri tvornice u počecima ekonomske krize.
Braća Moster brzo su iz tvrtke izgurali Penkalinu obitelj i preuzeli sve Penkaline patente. Ubrzo se pokazalo da braća nisu dorasla vođenju ovako velike tvrtke. 1927. odlučuju da im je isplativije prodati jedan patent za nalivpero, nego da sami započnu proizvodnju. Na kraju je taj patent postao najpoznatije nalivpero na svijetu.
Premda je bilo puno zainteresiranih, poput tvrtki Montblanc i Sönnecken, Mosteri su se odlučili za tvrtku Günther Wagner, velikog proizvođača tinte i tuševa, koja se do tada uopće nije bavila proizvodnjom pisaćeg pribora. Proizvodnja je započela 1929., revolucionarni model nazvan Pelikan 100 stekao je mitski status, te ga Pelikan proizvodi i danas.
Premda su Mosteri dobro zaradili na prodaji patenta, tim su si potezom zapravo stvorili najsnažnijeg konkurenta. Berlinska tvornica ubrzo je zapala u velike financijske probleme. Jačanje nacizma u Njemačkoj, natjeralo je židovsku braću Mosler da prodaju tvornicu i vrate se u Zagreb. Nisu se međutim vratili proizvodnji pisaćeg pribora jer se i tu situacija podosta promijenila. U zagrebačkoj tvornici 1930., pod upravom Prve Hrvatske Štedionice, došlo je do velike reorganizacije proizvodnje.
U turbulentnim vremenima, nesigurnoj gospodarskoj i političkoj situaciji, braća Mosler nisu se snašla. 1933. gotovo da više nije bilo izvoza, a konkurencija poput Pelikana, Montblanca i Sönneckena sve je veća i jača. Početkom 1937. godine tvornica Penkala prestaje s radom i počinje rasprodaja imovine koja 31. svibnja 1939. završava likvidacijom tvrtke.
Do danas je zaboravljeno da je Slavoljub Penkala bio zlatna karika u lancu patenata pisaćeg pribora XX stoljeća i jedinstvena epizoda organskog sudjelovanja Hrvatske u tehnološkom i civilizacijskom razvoju Europe.
