Nedavno sam bila na jako zanimljivoj večeri – znanstvenom eksperimentu kako hrana utječe na ljudsku percepciju okusa. I jako sam se iznenadila…
Ovih dana, često smo za stolom i ne znam jeste li primijetili da na našu percepciju hrane utječe i glazba. Uz šum mora i nježnu glazbu sve je bolje zar ne? No, nedavno sam bila dio eksperimenta, odnosno eksperimentalne večere na kojoj je znanstvenik dr. Felipe Reinoso-Carvalho prvi put u Hrvatskoj testirao 20-ak okupljenih i pokazao nam kako glazba utječe na percepciju okusa hrane i pića. On je doktor psihologije i inženjer koje se inače bavi relativno novom disciplinom koja se zove sonic seasoning, a moj zadatak bio je kušati hranu uz različitu glazbu i komentirati što se događa.
Naime, vjerujem da svi znamo da postoje četiri ključna ljudska osjetila koja konzumaciju hrane i pića čine potpunom, a sve počinje vizualnom privlačnošću zbog koje se odlučujemo nešto kušati. Slijedi aroma koja prati svaki naš zalogaj, tekstura hrane i zaključno okus. Znanstvenici su nakon dugogodišnjih istraživanja zaključili da postoji i peto osjetilo – zvuk.
Eksperimentirajući s raznim uzorcima zvukova postigli su različite okuse hrane i pića. Tako su došli do spoznaje da sladak, gorak, voćni, citrusni i pikantan okus mogu varirati ovisno o različitoj kombinaciji zvukova koji se simultano pojavljuju pri kušanju.
Nakon Njemačke, Belgije i zemalja Latinske Amerike, Hrvatska je imala priliku ugostiti dr. Felipea Reinoso-Carvalha. Ovaj doktor psihologije i inženjerstva sebe opisuje kao osobu koju intrigira uloga zvuka u ljudskom životu, a usmjeren je posebno na uzročno-posljedičnu vezu između okusa i zvuka.
Osim toga, uživa u kombiniraju umjetnosti i tehnologije, a svoju strast je potkrijepio nizom istraživačkih radova u suradnji s prestižnim sveučilištima, znanstvenicima ili korporacijama koji su uključivali hranu, piće i čokoladu.
Ok, a sada iz teorije u praksu.
Sjeli smo za stol, gladni… i u trenutku kada je dolazilo predijelo – bračka salata od hobotnice i kozica, neretvanske mandarine, kapara, istarskog tvrdog sira i klica rotkvica – iz zvučnika se počela čuti kakofonija zvukova.
>
Kao da ste u Aziji u javnoj menzi, komentirao je netko, kao kod mene doma, našalio se netko drugi…
Uzimam vilicu i polako jedem. Ukusno je, ali mi hrana ne prija. Gledam ljude oko sebe, pola nas se bori sa zalogajima hrane, a polovica jede i to ubrzano, trpajući u sebe.
Kolegica koja je sve ekspresno uspjela pojesti kaže da ju atmosfera podsjeća na njezinu redakciju i da se navikla jesti u buci. Kolega za stolom, inače DJ po struci, također je sve smazao i kaže da je hrana vrhunska i u čudu gleda nas koji ostavljamo na pola pojedenu hranu.
Ja si mislim – pa kada će proći ta tortura. A kad onda od znanstvenika Felipea saznajemo da je prošlo samo 3 minute od početka, ja sam bila uvjerena da smo jeli najmanje 10 minuta – toliko o percepciji stvari koje su nam neugodne.
Nakon opisivanja osjećaja slijedi ista ta hrana, ponovno donesena i stilizirana na isti način, ali uz potpuno drugačiju glazbu – ovog puta šum valova i povjetarac.
Ajme predivno, odjednom u hrani osjećam citrusne note koje uopće prije nisam osjetila. Hrana mi izgleda kao da je hladnija, svježija, laganija. Bez problema i ja sam smazala cijeli tanjur.
Nakon predjela kratka pauza, a onda kreće glavno jelo (pileći rezanci u cornflakesu, hrskave ljuskice krumpira, dip od sira i brusketa sicilijanske rajčice) koje jedemo u potpunoj tišini i s povezom preko očiju. U uši stavljamo čepiće, a u trenutku kada stiže hrana stavljamo i povez preko očiju.
Polako se privikavam na situaciju i s vilicom prebirem po tanjuru. Dobili smo jako hrskavu hranu i jedino što čujem je moje unutarnje hrskanje, mljackanje, gutanje. Pa nisam imala pojma da tako grozno jedem. Trudim se jesti s vilicom i nožem, ubrzo odustajem, jer kao.. tko me vidi. Ipak, ne osjećam se ugodno i nakon par zalogaja prestajem jesti.
Moji kolege za stolom opet imaju slična iskustva kao i ja. Nikome baš nije bilo jako ugodno jesti sa zatvorenim očima, ali i kada smo skinuli poveze i maknuli čepiće iz ušiju svi odreda komentiramo kako je predjelo bilo ukusnije. Svi smo zabrljavili tanjur, više nego pojeli…
I nakon glavnog jela, vrijeme je za desert. Fini čokoladni mousse od mliječne čokolade, ragu od maline s podlogom od od bijele heston zemlje, s Jagermeister sauceom, mentom, svježa malina.
Na istom tanjuru dobivamo dvije kugle. Uz prvu iz zvučnika se čuje klasika. Svi se smješkamo, atmosfera je dobra, uglađena, a čokolada ima okus lagane, fine kreme… Ukusno, jako ukusno, svi odreda govorimo, osim jedne kolegice koja ne voli čokoladu.
Nakon pauze, mijenja se glazba, a mi trebamo pojesti drugu čokoladnu kuglu, ali uz nekakvu partijanersku glazbu.
Jedem, al sve one fine slojeve kreme ne osjećam, a i čini me se kao da je čokolada gorča i manje kremasta nego ranije, a odjednom osjećam i zemljane tonove. Ukusno je, ali ni blizu kao prije, kao da mi je netko odrezao 20-30 posto okusnih pupoljaka.
I manje više svi smo tu negdje sa zapažanjima, samo jedina osoba koja to tako ne doživljava je kolega DJ. On jede i čokoladni mousse i od kolegice koja ne voli čokoladu.
Totalno mi to nije jasno, kako može jesti uz svakakvu moguću glazbu. Pitam ga to…
– Utreniran sam da se mogu isključiti i ne čuti glazbu. Kao DJ moraš se moći isključiti i čuti ono što ti je u slušalicama, a ne što svira iz zvučnika. S godinama to usavršiš i naučiš se isključiti od buke kad god želiš – kaže Petar, poznatiji kao DJ Bizzo.
Ja definitivno nisam u treningu. Nisam imala pojma koliko puno glazba utječe na moj život i percepciju… uz dobru glazbu zaista je sve lakše, ljepše, ukusnije.
Od sada uz zahericu slušam samo bečki valcer.
