Fotograf Tomislav Marcijuš opet nas vodi na jedno divno putovanje. Idemu na Mallorcu u jedno od najljepših mjesta – kompleks Joan Miró te njegov zaštićeni atelje
PIŠE, SNIMIO I PRIPREMIO: TOMISLAV MARCIJUŠ
Španjolska je zemlja bogate kulture i umjetnosti i po tome je većini poznata. Velika imena poput Pabla Picassa i Salvadora Dalia poznata su svugdje u svijetu, a njihov rad uzdigao je Španjolsku na vrh umjetničke scene. Također ne smijemo zaboraviti veliko ime, a to je Joan Miró, koji je kasnih 70-ih, nakon smrti njegovog velikog prijatelja i rivala nekoliko godina ranije, Pabla Picassa, bio nedvojbeno najvažniji živući španjolski umjetnik.
Volim pratiti razne grane umjetnosti i jedna od njih je slikarstvo. Susreo sam se s prostoručnim crtanjem i u srednjoj školi i od tada mi je ta grana umjetnosti jako zanimljiva. Miróa sam otkrio nekoliko godina prije toga kada sam slučajno čitao članak o Španjolskoj
umjetnosti i slikarstvu.
Tada mi ni na kraj pameti nije bilo da ću jednog dana spletom okolnosti završiti na Mallorci i posjetiti njegov atelje. Put nas je tamo odveo poslovno i privatno. Na otoku smo se zadržali više od planiranog i odlučili smo detaljno istražiti otok koji vam nudi predivne destinacije, skrivene plaže, odličnu kuhinju, a isto tako i predivne muzeje i sanjive vrtove. Oaza koju bi barem jednom trebali posjetiti. Osobna je preporuka da iznajmite auto jer je to jedna od najpopularnijih stvari na Mallorci, jer tako zbilja možete obići cijeli otok i proživjeti jednu fantastičnu avanturu.
„Kompleks“ Joan Miró je jedno od najljepših mjesta na kojima sam bio. Prije nego krenem na samu arhitekturu prostora i dizajn, volio bi reći nekoliko zanimljivih detalja o samom umjetniku kako bi priča bila kompletnija, a i zanimljivija.
Joan Miró (Barcelona, 20. travnja 1893. – Palma de Mallorca, 25. prosinca 1983.), španjolsko-katalonski slikar, kipar i keramički umjetnik apstraktno-nadrealističkih djela lirskog karaktera. Miróve rane slike, do prije 1920. godine, odlikuju se širokim spektrom utjecaja, počevši od fovizma i kubizma, pa sve do romaničkog katalonskog slikarstva.
U Parizu je ostvario kontakt s umjetnicima bliskima nadrealizmu i njegov stil se počeo oblikovati u lirskoj fantaziji iracionalnih formi koje predstavlja preko apstraktnih kompozicija. Tada počinje stvarati forme koje su rezultat igre umjetnikove mašte, humora i jedinstvene distorzije realnosti, koristeći uvrnute organske oblike povezane u cjelinu preko veoma neobičnih geometrijskih bidimenzionalnih konstrukcija i oblika.
Često je otvoreno izražavao prezir spram konvencionalnih metoda slikanja, smatrajući ih simbolima buržoaskog društva. Njegova djela, ispričana raskošnim bojama i bogatom simbolikom jezika podsvjesnog, otkrivaju da iza očaravajuće nevinosti njegova izričaja leži duboka briga za ljudski rod te snažan osjećaj osobnog i nacionalnog identiteta.
Miro sa svojom ženom osniva 1981. zakladu Pilar i Joan Miró kako bi se mogao sačuvati studio, a i djela. Za vrijeme njegova života i boravka u Palmi, volio je reći da je glavni razlog dolaska na otok želja za mirom i da bude daleko od muzejskih diktatora i novinara.
Želja slavnog katalonskog umjetnika je bila da njegov atelier u Palmi nakon njegove smrti služi umjetnicima i umjetnosti.
Kompleks se sastoji od tri zgrade, The Sert Studio, kuća Son Boter i kompleks Moneo.
Studio Sert je dizajnirao Josep Lluís Sert, poznati arhitekt i Miróov prijatelj, predstavnik modernog arhitektonskog pokreta i tadašnji dekan Fakulteta za dizajn Sveučilišta Harvard.
Sert je bio diskvalificiran za rad kao arhitekt u Španjolskoj već 20 godina, pa je studio označio prekretnicu u njegovoj karijeri. Sert je dizajnirao zgradu koja se uklopila u terase brežuljkastog terena. Miró mu je pomogao s praktičnim aspektima, posebice sugerirajući da ima na umu klimu Mallorce i atmosferske uvjete studija.
Zamolio je Serta da se pobrine da su radni i skladišni prostori jasno odvojeni kako bi se mogao držati podalje od bilo kojeg platna koja nije koristio. Također je podsjetio Serta da u dizajnu radnog prostora uzme u obzir dimenzije velikih slika, poput njegovog murala u Cincinnatiju.
U jesen 1956. dovršen je Sertov studio i Miró je bio oduševljen ishodom. Kroz brojne planove i skice, Sert je dizajnirao studio u prirodnoj veličini u kojem se tradicija kombinirala s inovacijama. Betonska struktura kontrast je tradicionalnijim mediteranskim materijalima, poput kamena ili gline.
Valoviti krov daje strukturi pravilnog oblika zgrade krivudav osjećaj kretanja. Zastupljen je plastični pristup svim fasadama, s pažnjom na boju, posebno na južnoj fasadi, gdje je bijeli beton u kombinaciji s plavom ili terakotom, a također s crvenom i žutom pločom.
Ukratko, Sert je izumio posve novi jezik koji je nadvladao krutost i ograničenja više ortodoksnog funkcionalizma i tražio je plastičniji, skulpturalni pristup arhitekturi u skladu sa svojim shvaćanjem da ‘sama’ arhitektura može postati ‘skulptura’.
Studio je rezultat pažljivo sazrelih ideja u kojima je Sert uspio postići savršen spoj prilagodbe zgrade geografskom okruženju, lokalnoj tradiciji i duhu Miróa. Studio je predstavljao dašak svježeg zraka za modernu arhitekturu današnjice.
Son Boter, tipična seoska kuća na Mallorci koja datira iz 18. stoljeća, najstarija je od zgrada zaklade. Postao je drugi atelje Joan Miró na Mallorci, koji je umjetnik kupio 1959. godine novčanom nagradom Međunarodne nagrade Guggenheim, dodijeljenom mu za stvaranje
‘Mur du soleil’ i ‘Mur de la lune’ za parišku zgradu UNESCO-a.
Miró je imao dodatni prostor za rad i stvaranje i pohranu velikih umjetničkih djela, a istovremeno je stekao dodatnu privatnost. Baš kao što je to učinio sa Sert Studiom, Miró je postupno stvorio pravu atmosferu za svoj rad putem razglednica, crteža i predmeta vrlo različitog podrijetla. Iako je prvotno bio zamišljen kao kiparski studio, Son Boter postao je njegov drugi slikarski atelje i također utočište. Ove ateljee umjetnici i dalje koriste u kreativne svrhe i za izradu izdanja grafika. Kao naslijeđa, oni igraju ključnu ulogu u osiguravanju da zaklada i dalje bude dinamično aktivno središte.
Kompleks Moneo je djelo poznatog arhitekta Rafaela Monea koja je svečano je otvorena 1992. godine s ciljem da ugosti sjedište Zaklade, izloži rotirajući izbor slika, crteža, skulptura i grafičkih djela Miróa i privremene izložbe posvećene prvenstveno mladim umjetnicima.
Kada malo bolje proučite djela Joan Miróa, shvatit ćete koliko je Moneo savršeno uklopio arhitekturu s njegovim djelima. Budući da studiji Joan Miró nisu osigurali dovoljno prostora ni prave postavke za prikaz ostavljene zbirke, to je dovelo do ideje o zgradi u kojem bi se umjetnost i arhitektura mogle integrirati, stvaranjem dinamičnog umjetničkog centra u skladu sa željama umjetnika. Kad je Moneo posjetio mjesto novog sjedišta, bio je zgrožen katastrofalnim urbanim razvojem koji se odvijao i to je uvjetovalo njegov dizajn. Od samog ulaza pokušao je posjetiteljima prikriti okolne zgrade.
Moneo je dizajnirao dvije jasno diferencirane, usko povezane betonske konstrukcije. S jedne strane, postoji linearna troetažna zgrada s ravnim krovom koja sadrži različite usluge centra, s otvorenim popločenim područjem na sjeveru i kolonadom na jugu sa zaštitama protiv sunca (Brise soleil) za filtriranje svjetlosti. S druge strane, postoji dio u obliku zvijezde, s krovom prekrivenim vodom, zbog kojeg se more i horizont čine mnogo bližim, simulirajući pogled u kojem je Miró mogao uživati. Svjetlosni filteri prolaze kroz vanjske betonske zidove zahvaljujući vanjskim brisevima i unutrašnjim prozirnim alabaster pločama. Kada se zgrada okupa sunčevom svjetlošću, Espai Estrella (glavna galerija zgrade Moneo) je ispunjena svjetlošću koja se odbija od okolnih ribnjaka. Niski prozori nude samo vizualni kontakt s malim ribnjacima koji ga djelomično okružuju i vrtovima. Kombiniraju umjetnost i prirodu, nešto za što je Miró uvijek zagovarao. Moneo zgrada pruža fondaciji Miró izložbeni prostor, knjižnicu, gledalište, urede, trgovinu i kafić.
Iako se rad možda neće svidjeti svakoj osobi, ja također moram priznati da me najviše privukla arhitektura mjesta iako volim i njegov rad. Također, veći sam fan njegovih kolaža nego slika kojih je puno manje. Cijena ulaznice za muzej zbilja je pristupačna, ali za tu
ulaznicu imate pravo obići sve zgrade i cijeli kompleks. Ono što mene osobno privlači kod ovog slikara je to što vidim toliko puno toga, a zapravo nisam siguran vidim li išta. Svaka linija, svaka točkica ili bilo koji naslikani detalj, s razlogom se nalazi na platnu. Mallorca zasigurno ima jedan od najvećih umjetničkih muzeja izgrađen u stilu moderne arhitekture.
Uživajte u fotografijama… Za otvaranje fotogalerije kliknite na sliku.
Sviđaju vam se ovakve priče? Evo još nekoliko divnih Tomislavovih reportaža koje bi vam se mogle svidjeti: Budimpešta park Epreskert, klesarska škola na Braču i Bauhaus iz perspektive stanara.
