Kako znaš imaš li u sebi arhitektonski gen? Vrlo lako – pogledaš ove slike koje ću vam danas pokazati.
Porušeni zidovi, cijevi vire iz zida, wc školjka nasred prostora, šute doslovno posvuda… A nama na licima osmijeh od uha do uha. Uzbuđeno šaljem slike naše kuće roditeljima, sestri, prijateljima… i ubrzo shvaćam kako nimalo ne dijele naš entuzijazam.
Šalju tužne smajliće, majmune koji prikrivaju oči, smajliće kojima para izlazi iz glave…
Da, uistinu je dramatično vidjeti porušen prostor iz kojega sa svih strana vire cijevi, no svima nama s arhitektonsko-dizajnerskim genima u sebi to je možda najuzbudljiviji dio.
Znaš da je počelo i hvata te neki adrenalin stvaranja, novih mogućnosti, opcija…
Ajme, pogledaj kako je divan ovaj zid – možda bi ga mogli ostaviti ovako grubim? A hajdemo vidjeti kakva cigla je na ovom zidu… Možda bi i taj zid mogao ostati neobrađen? A vidi, tu možemo imati neku nišu…
Kao što vidite, radovi na našoj kućici su počeli i mi smo puni ideja. Naime, prva faza svih adaptacija su demontaže i rušenja. To je faza u kojoj većina investitora ulazi s grčem u trbuhu na gradilšte i pita se: “Hoće li ovo ikad biti gotovo? Ima li kraja ovom užasu? Jesmo li trebali baš sve porušiti?”
Nasreću, ovaj dio za nas je puno manje stresan. Znamo da smo sve trebali porušiti i maknuti, a rušenja i demontaže su super i zbog provjere nekih dimenzija i opcija koje u projektiranju još vise u zraku.
Naime, uvijek negdje fali koji centimetar, pa se obijanjem žbuke i slojeva poda otkrivaju razne nove mogućnosti – poput niša, mogućnosti za nižu kadu, malo širi ormar za cipele…
Nakon rušenja, sve je zapravo jasnije. Vidljivo je u kojem je stvarnom stanju konstrukcija te trebaju li možda neka ojačanja ili radovi koji nisu bili predviđeni projektom.
Iako je školski da se prvo napravi projekt s troškovnikom pa se pošalje upit za ponudu na nekoliko izvođača i tek onda krene s radovima, mi smo krenuli malo drugačijim putem.
Uopće nismo imali dilemu oko izvođača i željeli smo da nam radove izvode Đuro i Dubravko iz Šel projekta. Nakon godina i godina odrađenih projekata znamo da najjeftinija ponuda uopće ne mora značiti da je najpovoljnija. Nažalost, ima jako puno svakojakih majstora koji s takozvanim VTR-ovima (vantroškovničkim radovima) love u mutnom. Naime, puno njih računa da će s tim VTR-ovima nadoknaditi zaradu jer su u ponudi išli s nižom cijenom kako bi uopće dobili posao. Svega ima među majstorima…
Mojoj bivšoj kolegici se dogodilo da joj je građevinar, kojemu je platila 100 posto avans na radove, završio u zatvoru. Njegovi radnici su se nakon toga razbježali i njoj nitko nije mjesecima nastavljao radove… a da stvar bude gora kod njega na skladištu joj je bila i kupljena sanitarna oprema, pločice i parketi…
Tužna je to bila priča koja ju je koštala jako puno novaca i živaca… Pričam vam ovo ne da bih vas plašila, nego podsjetila da je najvažnije imati preporuku ljudi kojima vjerujete. Nemojte nikada za važan posao angažirati nekog tko vam ne ulijeva povjerenje i čiji broj ste našli “na cesti”.
Svakakvi priučeni “majstori” žele zaraditi na vašem neiskustvu i povjerenju. Raspitajte se kod prijatelja, kolega s posla, rodbine, stručnjaka, ljudi kojima vjerujete… I ne zaboravite, ako vam arhitekt preporuči nekog majstora to nije zato što on uzima nečiju proviziju – nego zna da ćete svi imati miran san. Postoje majstori koji su pošteni, vrijedni, znaju raditi… a arhitekti su sorta ljudi kojima je važnije da radovi idu tečno, da je sve precizno i da ispadne super, često više nego investitorima.
Ono što želim reći je da je dobrih majstora nažalost malo, na njih se dugo čeka i nisu najjeftiniji. No, najjeftinije često ispadne najskuplje. To smo svi, vjerujem, doživjeli i opametili se.
I zato smo mi Đuru rezervirali još na proljeće dok smo razmišljali o kupnji kuće, a i na taj način uštedili vrijeme za tenderiranje i čekanje majstora.
Ovaj tjedan u fotogaleriji pokazujem vam što smo sve porušili, a idući tjedan nadam se da krećemo s nekim građenjem i pomacima nabolje…
