Njihove vreće za igračke kupuju i ljudi koji nemaju djecu. Njihov šator željela bih i da nemam klince koji će se u njemu igrati. One su mlade, slatke i kreativne i za sebe misle da su nefotogenične – Maglla – sestre Nina i Linda Ivanović
Znate onu priču – bila sam na porodiljnom i htjela sam svom djetetu napraviti nešto posebno…? Znate li onu drugu priču – sestre smo i oduvijek nešto kreativno radimo sa svojim rukama, izrađivale smo nakit, šivale…? E sada spojite te dvije priče i dobit ćete Magllu – sestre Ninu i Lindu Ivanović, preslatke cure iz Lovrana koje rade posebne, malo drugačije dekoracije za djecu i dječje sobe.
Cure smo Borko i ja nedavno posjetili u Nininom domu u Lovranu, mjestu gdje na njezinoj sto godina staroj Singerici nastaju svi njihovi radovi.
Čekaj, ti stvarno šivaš na stogodišnjoj mašini?
– Da, odlična je. Jako je precizna i super radi. Dobila sam na poklon dvije električne mašine, ali sam ih vratila. Meni je to prebrzo, ne vidim što radim. Ovako mogu i najmanji detalj kontrolirati i ako mi neki šav ode krivo, mogu odmah to oparati i krenuti iz početka – priča mi Nina Ivanović, 35-godišnja profesorica engleskog jezika i književnosti, mama 10-godišnjeg Tomasa i 4 godišnje Roze.
Zvuči li i vama to jako ozbiljno i pomalo stereotipno? Mama, šivanje, ručni rad, profesorica engleskog… Ali kako što već znate, sve priče na D blogu, imaju neki lagani pomak. E pa imaju ga Nina i Linda. Za početak, rade totalno drugačije stvari za djecu koje se sviđaju i djeci i odraslima. Njihove stvari nimalo nisu sladunjave ni patetično girly, a opet su nekako sanjarski luckaste i potiču dječju maštu.
Zašto ova vreća ne bi bila šešir od dvorske lude? Ako ju prevrnete mogla bi biti i kruna?
Gledam ih i imam osjećaj kao da se poznajemo godinama. Iskrene, slatke, otvorene, zaigrane frajerice s ozbiljnim brojem tetovaža.
– Ja nemam po rukama. Ne smijem zbog posla – veselo mi kaže 33-godišnja Linda, inače zubotehničarka koju još uvijek znaju pitati na kiosku je li punoljetna.
A kako ste krenule u posao?
– A kao i sve mame, radi svoje djece. Htjela sam mojim klincima napraviti nešto fora i prije otprilike 4 i pol godine napravila sam im prvi šator. To su vidjeli svi naši prijatelji i znate kako to krene. Da li bi mogla meni? Pa jel’ bi mogla mojoj prijateljici, pa… I tako se širi krug. A tek prije nekih šest mjeseci odlučile smo napraviti svoju Facebook stranicu i početi raditi malo ozbiljnije – pričaju mi cure i vode u sobu gdje su spremile za fotkanje sve stvari koje imaju u svom asortimanu
Čekaj, radite i ljuljačke, zmajeve, okvire, pompone… Potpuno sam u šoku jer kada smo prije dva mjeseca dogovarale snimanje, jako puno tih proizvoda nisu imale još ni u planu.
– Dahaha… da vidiš što sve još imamo u planu! Jednostavno ne možemo stat s idejama što bi sve mogle raditi. Nekako smo se baš pronašle u ovome i radimo s velikim guštom. To je neko naše vrijeme kada razvijamo ideje, diskutiramo, jedna drugu potičemo i kritiziramo. Naime, koliko god smo slične, dosta smo različite i Linda je jako kritična, tako da je to odlično. Ako ideja prođe njen strašni sud, onda znamo da je dobra – smiju se.
Nina je brbljavija, Linda je vrckavija. Nina misli da je užasno nefotogenična i na samu pomisao da ćemu ju slikati ukipila se, uozbiljila, počela vrpoljiti, smišljati isprike.
Sad opet moram zahvaliti Borku što iz ljudi zna izvuči njihov karakter i u trenu smisliti savršen kadar, makar na vrhu planine…
Lagala bih kada bih rekla da su fotografije nastale kao editorijal styled by Dblog. Nisu. Nastale su u trenu. Totalno spontano.
Al nekako čvrsto vjerujem da se najbolje stvari u životu dogode ipak spontano… I da se dobri ljudi uvijek nekako spoje.
– Ajme, nismo ti rekle glavnu stvar. Uskoro pripremamo suradnju s Emom i Ivan iz Dilemma Posters, radit ćemo okvire za njihove plakate. A Martina Kos-Igel iz Jume će s tiskom personalizirati naše vreće i prodavat će se kod nje u dućanu – pričaju mi.
I jel trebate još dokaza…
