Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je nagrade za najuspješnija ostvarenja u arhitekturi u 2017. godini. Čestitamo pobjednicima… Upoznajte laureate u velikoj fotogaleriji
Kao svake godine Udruženje hrvatskih arhitekata dodijeljuje nagrade svojim članovima za najuspješnija ostvarenja u područjima arhitektonskog stvaralaštva. Žiri je uvijek respektabilan, ove godine u njemu su sjedili arhitekti Ana Mrđa (voditeljica), Dario Crnogaća, Ivana Ergić, Maroje Mrduljaš, Vasa Perović, Mira Stanić, Helena Sterpin i Ana Šverko (uz izuzeće Ivane Ergić u valorizaciji radova unutar kategorija Drago Galić i Neven Šegvić).
Evo što su izabrali… Btw tekstove obrazloženja nagrada donosimo u cjelosti, a izložbu nagrađenih i svih pristiglih radova možete pogledati u dvorani Nikola Tesla u Savskoj 18, u blizini Tehničkog muzeja do 8. travnja u popodnevnim satima od 16 do 20 sati.
NAGRADA ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE U SVIM PODRUČJIMA ARHITEKTONSKOG STVARALAŠTVA ZA 2017. GODINU DODIJELJENA JE:
MIRELI BOŠNJAK, MIRKU BUVINIĆU I MAJI FURLAN ZIMMERMANN | X3M, ZA OSNOVNU ŠKOLU ‘ŽNJAN-PAZDIGRAD’ U SPLITU.
Nova škola u splitskom kvartu koji se postepeno transformira iz poljoprivredne suburbije u stambeno naselje nije projektirana samo kao mjesto edukacije, već i kao središnji javni i rekreativni prostor kvarta u kojemu je zajednički prostor eklatantno izostajao.
Iza dosljedno provedenog programa i savladavanja zahtjevne topografije stoji niz projektantskih odluka koje podržavaju potrebnu determiniranost koliko i slobodu korištenja prostora. Značajan nagib terena pretvoren je iz nedostatka u prednost, umnoživši prostor kompozicijom ploha koje se protežu jedna iznad druge.
Među fluidno pak organiziranim sadržajima škole vješto su pozicionirani sportski sadržaji kao i otvoreni prostori, dostupni svim stanovnicima. Škola i javni prostor susjedstva skladno koegzistiraju kao dva isprepletena programa.
U ambijentu kojemu predstoji saniranje posljedica legislativnog vakuuma dodatno je ‘edukativna’ pojavnost ovako organizirane škole u golom betonu, tek s tipografskim intervencijama, koja stavlja imaginaciju i kreativnost ispred materijalnih vrijednosti.
Dorađenim projektiranjem svakog pojedinog unutrašnjeg i vanjskog prostora i njihovih korelacija ova arhitektonsko-urbanistička struktura ‘društvenog standarda’ u kratko je vrijeme zaživjela kao prostor zajedništva i doslovno podigla društveni i urbani standard čitavom okruženju.
Evo i galerije koju potpisuje dvojac Bosnić+Dorotić:
NAGRADA ‘DRAGO GALIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU STAMBENE ARHITEKTURE ZA 2017. GODINU DODIJELJENA JE:
BOGDANU BUDIMIROVU ZA KUĆU ZA DVOJE U ZAGREBU.
Obiteljska kuća čiji je projektant suprug, a naručitelj njegova supruga, projektirana je od autorovih četrdesetih do praga 90-te godine života i useljena kao nedovršena, kako bi se dovršavala ‘iznutra’.
Nije niti bila zamišljena kao zatvoreni program, nego kontinuirano nastaje razumijevanjem načina života i odnosa spram prirode kao pretpostavkama za planiranje izgrađenog prostora.
Temeljena je na panonskom linearnom tlocrtu s nizom prostorija kao odabranom modelu koji optimalno omogućuje željenu dispoziciju i moduliranje prostora dijelom uvjetovano naslijeđenim elementima interijera, dok je imperativ energetske ekonomičnosti učinio izolaciju onom koja primarno uvjetuje dizajn.
Projektiranje ‘kuće za dvoje’, neodvojive od njihova promjenjivog svakodnevnog života u zatečenom energetskom okruženju, ističe antropološku dimenziju arhitekture i tehnološka rješenja kao ona koja primarno uspostavljaju njezin jezik.
Ova stambena kuća, koju 90-ogodišnji arhitekt svakodnevno usavršava, ukazuje na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, nego proces koji se s vremenom adaptira, apsorbira, i tako pretvara u projekt.
U svojoj autonomiji ‘kuća za dvoje’ oslikava socijalni i tehnološki kontekst kao pokretače kontinuiteta projekta i realizacije, a taj odraz vrijedi ugraditi u pristup svakom arhitektonskom stvaralaštvu, ali i životu općenito.
Evo i galerije fotografija koju potpisuje Miljenko Bernfest.
OVE SU GODINE URUČENE DVIJE NAGRADE ‘BERNARDO BERNARDI’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU OBLIKOVANJA I UNUTRAŠNJEG UREĐENJA ZA 2017. GODINU I TO:
IVI LETILOVIĆ I IGORU PEDIŠIĆU TE VLADIMIRU KONČARU ZA MALI ARSENAL, CENTAR ZA POSJETITELJE HERA U ZADRU
Mali arsenal dio je zadarskog srednjovjekovnog Kaštela, kuća-prostorija adaptirana u multimedijalni izložbeni centar, kao polaznu točku šetnje posvećene upoznavanju fortifikacijskog sustava grada.
Stupanj konzervatorske zaštite dozvolio je tek minimalne projektantske intervencije, stoga je kao ravnopravni prostorni element uključena multimedija. Namjena prostora autorima je omogućila uspostavljanje ravnoteže između očuvanja spomenika i njegove prilagodbe novoj funkciji uz igru iluzije.
Unutrašnji prostor Malog arsenala ima tako dva ekstrema pojavnosti: onaj u kojem je multimedija prisutna, a prostor je dematerijaliziran i nevidljiv, te onaj kojim dominira povijesna arhitektura.
Prostor je zamračen prilikom ulaska, ali se istovremeno pokreće projekcija na velikom vertikalnom staklu te interaktivna projekcija na podnoj staklenoj plohi povrh nekadašnjeg kanala. Po završetku prikaza svijetlo se pali, multimedija nestaje i projekcijske plohe postaju praznine, a prisutnost novoga gotovo da je nevidljiva.
Projekt afirmira onaj najzahtjevniji pristup graditeljskom nasljeđu, koji respektira spomenik, no istovremeno ne duplicira povijest, već se nastavlja na zatečenu formu suvremenim izričajem putem jasnih i čitljivih odluka uz pomoć kojih se novi program adaptira prema baštinjenom prostoru, i obratno.
Uživajte u fotografijama Jasenka Rasola.
DINKU PERAČIĆU ZA MUZEJ MODERNE I SUVREMENE UMJETNOSTI U RIJECI – U NASTAJANJU.
U Rijeci je pak, nakon više desetljeća iščekivanja nove zgrade, Muzej moderne i suvremene umjetnosti prošle godine uselio u H zgradu nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić. Pritom je financijski neodrživ reprezentativni arhitektonski artefakt zamijenjen onim što autor projekta Dinko Peračić naziva muzejom u nastajanju.
Umjesto da se gradi ‘velika vizija’, rješavaju se najosnovnija tehnička i pragmatična pitanja kako bi se omogućilo što ranije otvaranje muzeja za korisnike.
Tendencija apsolutnog planiranja zamijenjena je integralnim projektom kao orijentacijskom podlogom koja koordinira pojedinačne faze i zahvate te dozvoljava prostornoj strukturi da se organski proširuje i reorganizira prateći razvoj muzeja.
Arhitektonski projekt je otvoreni sustav, mehanizam koji omogućuje uzajamnu emancipaciju prostora i programa. Uloga projektanta znatno je manje vidljiva, ali mnogo delikatnija nego li smo navikli, postavljena u rasponu od eliminacije suvišnog do osiguravanja nužnog, uvijek intervenirajući i definirajući minimalno, bez aspiracija prema izvrsnosti oblikovanja.
Tako nastali prostori koji nisu oblikovno zasićeni, već kroz određeni nedostatak specifičnosti nude mnoštvo mogućnosti i slobodu korištenja, destabiliziraju nerijetko krut institucionalni okvir.
Kroz dijalog i blisku suradnju gradskog Odjela za kulturu, vodstva muzeja i arhitekta, stvara se institucija otvorenih vrata što je zorno uprizoreno već na prvoj izložbi – retrospektivi Tomislava Gotovca, kad su u izložbenu funkciju stavljeni i servisni i uredski prostori muzeja.
U riječkom MMSU-u ne gradi se objekt nego disciplinarna i društvena paradigma sažeta u borbenom metodološkom geslu – “To trebamo – to radimo”.
Uživajte u slikama Damira Žižića.
NAGRADA ‘NEVEN ŠEGVIĆ’ ZA PUBLICISTIČKI, KRITIČKI, ZNANSTVENO‐ISTRAŽIVAČKI I TEORIJSKI RAD NA PODRUČJU ARHITEKTURE ZA 2017. GODINU DODIJELJENA JE:
DAVORU SALOPEKU ZA KNJIGU ‘13 ARHITEKTONSKIH RAZGOVORA’.
Davor Salopek 1978. godine, kroz okvir časopisa Čovjek i prostor kojeg je u to vrijeme glavni urednik, u hrvatski arhitektonski diskurs pionirski uvodi format intervjua odnosno razgovora s protagonistima tadašnje scene – kako s neupitnim autoritetima poput Nevena Šegvića ili Borisa Magaša, tako i s tada manje istaknutim akterima poput Vojtjeha Delfina ili Sene Sekulić-Gvozdanović. U ovoj knjizi sabrana je dvogodišnja praksa suočavanja s kompleksnim, aktualnim i svevremenim pitanjima, od jezika arhitekture do autorske autentičnosti, od performativnosti prostora do urbarhitekture, pri čemu izniman Salopekov urednički doprinos proizlazi upravo iz specifičnosti dijaloškog formata. Njegova je priroda ona suradničkog djela u kojem se značenja ne fiksiraju već otvaraju kroz kontinuirani pregovor između sugovornika. Nadalje, postavivši 13 razgovora unutar istih korica, Salopek osobne stavove umrežuje i iz segmenata individualnih usmenih povijesti stvara složeni diskurzivni prostor unutar kojeg je moguće iščitati osnovne postulate i vrijednosti domaće arhitektonske misli i prakse. Upravo su stoga, iako “Danas, ipak, letimo drukčije”, kako Stjepan Planić odgovara na jedno od postavljenih mu pitanja, ovi razgovori i dalje jednako relevantni kao i u trenutku u kojem nastaju, stoji u obrazloženjima nagrada Stručnog savjeta UHA-e.
