Upoznajte umjetnicu Lili Poljak i njezinu Filc manufakturu
Njezini kameni obluci potpuno su hit. Mogu biti taburei za sjedenje, stolići uz kauč, jastuci za noge, za sjedenje… ili jednostavno ukras. Upravo oni povod su za današnji razgovor sa splitskom umjetnicom Lili Poljak te priču o filcu – materijalu koji ima mnoštvo potencijala.
Boba: Od kada potječe filc?
Lili: Filc je jedan od najstarijih materijala kojeg je čovjek napravio uopće. Najstariji dokazi o filcu potječu iz azijskih stepa, posebice od nomadskih naroda poput Mongola i Huna. Ti narodi su koristili filc za izradu svojih tradicionalnih šešira ili za oblaganje svojih šatora, tradicionalnih jurti. Filc je bio vrlo važan u mongolskom društvu, a poznat je i po svojoj ulozi u formiranju Mongolskog Carstva pod vodstvom Džingis-kana u 13. stoljeću. Mongolski ratnici nosili su šešire od filca koji su bili praktični za borbu i zaštitu od ekstremnih klimatskih uvjeta. U Europu je tehnika izrade filca stigla putem trgovaca i nomadskih naroda tijekom Srednjeg vijeka. Postupno, lokalni stanovnici počeli su ga koristiti za izradu raznih predmeta, uključujući šešire, odjeću i obuću. Filc je i dalje ostao važan materijal kroz povijest, a tijekom 19. i 20. stoljeća razvile su se industrijske tehnike za proizvodnju filca, sto je omogućilo širenje njegove upotrebe i veću dostupnost.
Boba: Kada i kako je počela Vaša priča s filcem?
Lili: Krajem 80-ih, nakon što sam diplomirala kineziologiju u Splitu, živjela sam u Berlinu i u toj fazi sakupljala sam različita pokrivala za glavu. Nisu me privlačili klasični šeširi toliko koliko neobični oblici i boje. Obilazila sam buvljake tragajući i tu sam naišla na šešir neobičnih boja i forme za koji sam saznala da je napravljen ručno, starom nomadskom tehnikom filcanja. Bez šivanja, od sirove vune, uz pomoć tople vode i sapuna. Bila sam fascinirana… Nakon toga silno sam željela naučiti tehniku filcanja i preokrenula sam cijeli Berlin samo da nađem nekoga tko bi me mogao tomu učiti. Ubrzo sam pronašla i radila pod mentorstvom sjajne berlinske umjetnice Dagmar Binder i tako sam krenula tragom bogatstva ovog “siromašnog” materijala – filca.
Boba: Što je to što vas fascinira kod filca?
Lili: Filc i filcanje je za mene mistično, vizualno, kinestetičko i emocionalno iskustvo koje se može odmah osjetiti i doživjeti. Sirova vunena vlakna i ritmički pokreti u procesu filcanja postali su za mene sredstvo s kojim mogu uroniti u svoj kreativni svijet. Zapravo, mogu reći da su me filc i proces njegovog nastajanja pomaknuli u novu dimenziju postojanja te pretvorili u umjetnicu.
Boba: Često održavate radionice filcanja te i male i velike “uvlačite” u taj svijet?
Lili: Radionice filcanja vune održavam periodično, uglavnom kad me netko pozove. Ponekad su u galerijama, vrtićima, školama, u nečijem prostoru… Radim ih u grupama, a ponekad i individualno. Radionice su za početnike, napredne, djecu ili odrasle. Najzanimljivije mi je raditi s ljudima koji poznaju osnove tehnike filcanja te s njima radim po dogovoru tematske radionice, ovisno što ih konkretno zanima. U suradnji s ULUPUH-om prošle godine sam radila online radionice filcanja vune i to je bilo jedno zanimljivo iskustvo, iako za početnike nije idealno. Nakon izložbe u gradskoj galeriji Antun Gojak u Makarskoj za jesen je dogovoren ciklus radionica u suradnji sa spomenutom galerijom i to je trenutno najaktualnije.
Boba: Posebno mi je zanimljiva Vaša kolekcija “kamenčića”? Možete li nam ispričati malo o toj kolekciji…
Lili: ”Kamenčići”su u stvari Oblutci. To je jedna, mogla bih reći, najkomercijalnija kolekcija za interijere koju sam napravila i koja ima fantastičan odjek i kod nas u Hrvatskoj, a još mnogo više na stranom trzištu. A počelo je… klasika – ja sam dite s mora koje ti oblutci prate cijeli život. Kamen, more, podmorje – to je uvijek neka moja tema ili bojom ili teksturom ili oblikom. S oblutcima je krenulo gotovo slučajno i to tako što sam sapun prefilcala sivom vunom i podsjećao je na oblutak. Nakon toga sam radila sve veće i veće “oblutke”. Izazov je napraviti takav oblik bez šivanja samo sa sirovom vunom, vodom i sapunom, a da je postojan, čvrst i savršene forme. I tako, došla sam do veličine od 1.20 m. To je najveći koji sam do sada napravila. Fantastično izgledaju u velikim interijerima jer se mogu složiti po veličini kao skulptura da ne zauzimaju puno prostora. Obožavaju ih i odrasli i djeca, taktilni su. Neki sjede samo na njima ili koriste na kauču umjesto jastuka, neki se igraju i preslažu ih rado, nekom služe za grljenje, a na ovim najvećima (koji su u stvari otomani) se može prekrasno utonuti u san ili čitati knjiga.
Boba: Izrađujete i dekorativne jastuke?
Lili: Da, zovem ih “Kušini”, a to su zapravo dekorativne navlake od čiste fine merino vune i svile. Ta kolekcija je također nastala iz suradnje na zajedničkoj izložbi s kolegicom Jagodom Mihanović. Iz toga je nastalo još nekoliko serija za poznate naručitelje kao i manja kolekcija rasvjetnih tijela od filca.
Boba: Što najviše volite raditi?
Lili: Filc je medij mog stvaralaštva bez obzira na mogućnost njegove primjene bilo da je riječ o dizajnerskom, modnom ili kazališnom artefaktu odnosno funkcionalnoj skulpturi. Tako da izrađujem od filca sve što mi padne na pamet. Zadnje vrijeme jako eksperimentiram s nano filcem, odnosno s drugim prirodnim vlaknima u kombinaciji s vunom, naročito svilom. Osim oblutaka izrađujem pokrivala za glavu, šalove, odjeću. Volim sve “filcane” izazove. Trenutno izrađujem velike dimenzije filca za dekoraciju zidova i prekrivače za krevete. Jedan od novih izazova bila mi je kolekcija za izložbu Upcycling – art&craft. Naime, Makaranka Ane Gaće pozvala me da izradim i unikatni tekstil/filc za stare fotelje i stolice koja je ona u potpunosti obnovila i tapecirala. S obzirom da se ona bavi namještajem i interijerom, mislim da tu imamo prostora za još veće suradnje.
Jedva čekamo. Uživajte u radovima Filc manufakture.
