Počinjemo s još jednim dnevnikom adaptacije. Hvala ti Mirna što ćeš nam ispričati sve o stvaranju svoje idile daleko od gradskog asfalta
Znam da volite dnevnike adaptacija, a posebno kada nam svoje dogodovštine priča netko od javnih osoba s kojima se lakše poistovjetiti. U idućih nekoliko tjedana svoje dogodovštine oko adaptacije ispričat će vam glumica Mirna Medaković Stepinac, mnogima omiljeni lik iz brojnih domaćih serija te mama dviju preslatkih djevojčica koje jedva čekaju da viksa bude dovršena.
PIŠE: MIRNA MEDAKOVIĆ STEPINAC
Bok! Moje ime je Mirna i u sljedećih par tjedana ispričat ću vam sve o našoj viksi. Ovo je vikendica u okolici Zagreba koju su moj djed i baka zajedno gradili 83. i 84. godine, u doba dok se ja još nisam rodila.
Cijeli život znam za nju i za nju me vežu predivna sjećanja. Sjećam se da smo ovdje slavili sve moje rođendane. Nećete vjerovati, ali kada sam nedavno čistila i raščišćavala stvari pronašla sam u njoj i dnevnik u kojem je djed zapisivao sve moje rođendane.
Dnevnik koji vam ja danas pišem nije o mojim rođendanima, nego o adaptaciji i svemu onome što sam željela da ova vikendica postane.
Dugi niz godina nismo je koristili onoliko koliko ona to zaslužuje… Ponekad bi došli na viksu, ostali par sati vani i to je to.
A onda je krenula pandemija. Trebalo nam je prirode, zraka, zelenila, malo se maknuti iz grada i s asfalta…
I onda sam se sjetila da bi mogli otići na viksu. Viksa je postala spas. Počelo je sve s ogromnim raščišćavanjem stvari i radnom akcijom. Tada smo napravili prvi rođendan, a onda još jedan, pa još jedan… Uglavnom vrlo brzo svaki slobodan trenutak htjeli smo provoditi na viksi. I mi odrasli, i naše curke, i naši prijatelji, njihova djeca… naši roditelji.
Svima je viksa postala hit!
S obzirom da sam emotivno vezana za baku i dedu, a time i ovu vikendicu, željela sam da ju obnovimo i pretvorimo u nešto u čemu ćemo uživati i stvarati neke nova sjećanja koja ćemo s veseljem dijeliti…
Znam da bi baka i deda bili jako sretni zbog toga…
No, opet bit ću iskrena – čim smo krenuli u ideju o obnovi vikse rekla sam suprugu: “ne želim viksu na kojoj ćemo se kad dođemo naraditi kao psi. Želim viksu za uživanje i odmor.”
Naime, sjećam se da su se svi moji uvijek naradili kada bi došli na vikendicu. To nije bio odmor, nego stalno neka radna akcija. Stalno je nešto trebalo dozidati, popraviti i napraviti… Sve je bio work in progress – dovesti vodu, struju, napravit wc…
Uglavnom, nemam ništa protiv koncepta work in progress, ali želja mi je da ju sredimo tako da se na njoj stigne i uživati.
Prvi korak bilo je srediti prizemlje.
Kuhinja koju vidite starija je čak i od vikse. Znate kako je to nekad bilo, sve što bi se u stanu našlo kao višak, išlo bi na viksu… Na taj način su kod mene završile i neke fotelje s kojima prijatelji nisu znali gdje da ih maknu.
Uglavnom, za pomoć oko kuhinje obratila sam se Bobi Blašković i njezinom suprugu arhitektu Draženu Bankoviću. Prijateljski savjet prerastao je u dizajn kuhinje i hrpu super savjeta oko odabira materijala i uređenja.
Naime, htjela sam “seosku kuhinju” koja je potpuno drugačija od moje gradske kuhinje – medijapan visoki sjaj.
Htjela sam da ju radimo po mjeri, a onda se Boba sjetila materijala koji me oduševio i koji je postao glavna zvijezda kuhinje – MDF u boji.
Naime, Boba me otfurala u Iverpan i pokazala mi potpuno nove materijale za koje nisam znala ni da postoje. Jedan od tih materijala je MDF u boji, obojan u cijelom svom presjeku i gotovo ga nije potrebno dodatno zaštititi lakiranjem ili uljenjem. To značio da ga možete ufrezavati, rezati, bušiti… i on je stalno iste boje. Uz to izgleda potpuno prirodno i ako ga dodatno ne obrađujete ima neki frajerski pomalo “nedovršen” karakter koji mi se jako svidio.
Materijal koji me još više oduševio je Organoid koji je totalno čudo. To su ploče na koje su prešane biljke. Postoji organoid s mirisom kave, lavande, poljskog cvijeća… totalno cool.
Nakon par dana, Boba i Dražen došli su s prvim skicama. Njihova ideja bila je da napravimo jednostavnu kuhinju s vrlo jednostavnim korpusom koja će imati ufrezane crte te će podsjećati kao da je napravljena od dasaka. Ta ideja jako mi se svidjela jer paše s karakterom vikse… ne stvaramo gradsku ušminkanu kuhinju, nego prirodnu, praktičnu, a opet moderno/tradicionalnu…
Osim kuhinje bilo mi je važno da napravimo još neki kutak za samoposluživanje, odnosno ormar u kojem bi stajala sva cuga, čaše, tanjuri, društvene igre… Sve na dohvat ruke, tako da ne moram svima objašnjavati gdje se što nalazi…
Jako želim da napravimo prostor u kojem će se svi moći lako udomaćiti. Ne želim nikome točiti vodu, govoriti gdje su čaše, pokazivati gdje su tanjuri, cuga… Želim da je sve vidljivo i lako dostupno, a opet želim i da je sve uredno, pregledno, da se ne praši…
Nakon par dana stigao je moodboard i za taj ormarić kojeg od milja zovemo špajza.
Idućih par tjedana pričam vam o kuhinji, stolaru, odabirima u Iverpanu, materijalima… a nadam se i prvim tulumima.
A sada mali preview kako bi to uskoro trebalo izgledati…
