Danas vam pokazujem nešto što me zaista oborilo s nogu. To su radovi zagrebačkog arhitekta Jurice Huljeva koji u tišini svog ateljea radi betonske instalacije za luksuzne hotele diljem svijeta. Ovo je njegov prvi “intervju”.
Neću skrivati svoje oduševljenje. Priča koju ću vam danas ispričati je o betonu. Betonu koji nadilazi granice betona i o čovjeku koji sve to stvara u tišini, i malo tko zna čime se on točno bavi. A bavi se fascinantnim stvarima. Novom generacijom betona. Betonom iz uistinu novog tisućljeća. No, krenimo od početka.
– Moraš upoznati mog brata. On ti radi potpuno lude stvari. Najbolje je da odeš do njega u atelje – priča mi arhitektica Marina Huljev Lončarić o svom mlađem bratu, također arhitektu, Jurici. Googlam ga, ne pronalazim puno. Odlazim na njegovu stranicu, slabo mi se očitava. Onda odlazim na Facebook i ukucavam Synthesis.
Hitno ugovaram sastanak. Dolazim do njega, kao u nekom filmu. Zapadni dio grada. Praktički tajna lokacija. Do nje se uspinjem s nekim čudnovatim teretnim liftom koji izgleda kao u američkim krimićima iz 80-ih. Staro prašnjavo skladište potpuno napušteno i prazno. Otvara mi vrata ateljea, muzika trešti, a dočekuje me ovo.
Totalno sam zanijemila. Gledam oko sebe, a ono deseci različitih prototipova, jedan zanimljiviji od drugog.
Deseci odličnih lustera, podnih, stolnih lampi, nekoliko skulpturalnih betonskih umivaonika, kamin, betonski radijator, gigantske OSB ploče na kojima je par milimetara tanak beton, stotine pločica, uzoraka, posuda, raznih patenata…
Razmišljam, možda čak i glasno… Čovječe, da mi Marina nije rekla da obratim pažnju na tebe, ja nikad ne bih znala da ovo radi netko u Hrvatskoj. Da netko kod nas eksperimentira do te granice da beton može biti elastičan, tanak svega par milimetara, potpuno gladak, u različitim bojama i da se na njemu može dobiti doslovno otisak prsta i to bez utiskivanja. Ja ne mogu vjerovati. Zašto se za ovog čovjeka ne zna? Pa gle toliko radova? Produkata?
Smije se. Vjerojatno misli da sam pomalo luda. Naporna, sigurno.
– Ja radim zapravo samo s arhitektima i to uglavnom isključivo po narudžbi po projektu. Recimo, nedavno sam radio sa Scott Brownrigom za jedan hotel, Art ‘Otel, u Berlinu. Oni su mi naručili da za lobi napravim neku atraktivnu grupu za sjedenje. Na meni je sve. Dakle da izdizajniram klupu te da ju izvedem… a od kojih materijala, receptura će ona biti i kako će se raditi, to je sve moj zadatak – priča mi Jurica i vodi me do ureda. Tri monitora, gomila projekata, receptura u Excelu.
– Sve one ploče na zidu, one male posudice, to su zapravo probe za pravi posao, a to su projekti koji se rade po narudžbi. – pokazuje mi Jurica fascinantnu zbirku bilješki i projekata, studija na kojima radi.
– Proces je otprilike ovakav: napravim par 3D modela različitih, primjerice, klupa, i kad smo zadovoljni s oblikovanjem idemo u daljnju razradu, a to je izračunavanje statike i recepture koja će omogućiti željeni izgled i funkcionalnost – objašnjava mi Jurica Huljev, inače arhitekt koji je sasvim slučajno “zastranio” u betonima.
– Zeza me brat, uopće ti nije trebao faks da betoniraš. Jer zapravo sve radim sam, ručno i prilično precizno i polako. Ali zapravo, zahvaljujući arhitekturi i poznavanju arhitektonskih softvera, statike te raznih materijala, puno mi je lakše napraviti ono što želim i imam puno manje škarta, nego da sve radim po principu pokušaja i pogreške.
Zato su njegove probe zapravo mali betonski odljevi od svega par centimetara, na kojima on već zna, ima li, ili nema željenu strukturu, čvrstoću, tvrdoću, finoću, glatkoću, boju, izgled… Sve je kod Jurice precizno i ciljano, nema greške.
– Da, perfekcionist sam i ne trpim fuš. Zato kod mene sve duže traje, a i skuplje je. Nedavno mi je došao jedan investitor i pitao me – koliko ti je metar betona? Ja njemu kažem cijenu, uz napomenu, sve ovisi što želiš. A on meni, uff, pa to je skupo. Za te novce imam kamen. I imaš ga. Ali to je isto kao što je auto i Yugić i ML. Yugić ti košta 500 kuna po kvadratu, dok recimo tvoj ML košta 20.000 eura po kvadratu. Nasmijao se, i shvatio je, o čemu je riječ – priča mi Jurica Huljev, dodajući kako je u betonima tek 7 godina, te da je u cijelu priču dospio posve slučajno, zato što je sam htio izraditi neke stvari za svoje projekte.
– Beton mi je oduvijek bio zanimljiv i dok sam se isključivo bavio arhitekturom, posebice s interijerima, često mi je trebalo nešto izraditi od betona, a nije imao tko. I onda sam ja rekao, ma budem to ja napravio. Nabavio sam si jednu, pa drugu, pa treću knjigu i tako je krenulo. Danas naručujem agregate i razne preparate diljem svijeta i zaista je fascinantno što sve postoji i što se može sve napraviti od betona. – kaže.
Betona, uvjetno rečeno, zato što u cement on miješa razne agregate, epoksi, karbonska i staklena vlakna… svašta nešto, što ja ne znam ni ponoviti i dobiva totalno lude kombinacije.
Ako želite betonsku kadu, umivaonik, kamin s betonskim postoljem, betonske stolove, stolice, fotelje, jastuke, lampe, zidne i podne obloge, pločice, tanjure, posude, pa i haljinu. Sve to možete naručiti u Synthesisu.
– To je zapravo sinteza svih mojih znanja i iskustva, inžinjerija, arhitektura, kemija, umjetnost, građevina – objašnjava arhitekt, bivši učenik MIOC-a, nekadašnji demonstrator na Arhitektonskom fakultetu na kolegiju o primjeni informatike u arhitekturi.
Sada mi je sve zapravo jasnije. Ali svejedno se nadam da će što prije krenuti u prodaju svojih prototipova, ako ništa, barem ovih najmanjih lampi koje je napravio kao božićni poklon za poslovne partnere za jednu njemačku kompaniju.
Ako vas zanima kako njegovi radovi izgledaju uživo prošetajte se do parka ispred Arena centra. One fotelje i stolci u parku, koje ja uvijek gledam samo iz automobila, napravljene su od betona. I rad su Jurice Huljeva, a ne nekog stranog umjetnika, kao što sam ja greškom pretpostavljala.
Evo malo fotografija radova…
A sada kako to sve vidi Borko Vukosav.
