Bijenale bečke arhitekture izbliza. Iz teorije u praksu. Priča o trodnevnom putovanju i proslavi 200-te obljetnice tvrtke Wienerberger koja je gradila Beč. I nekad i danas. Idemo u obilazak…
Beč. Hodam prema Gasometru i strašno sam znatiželjna. Kao, vjerujem mnogi, taj projekt znam iz ranih 2000-tih kada sam mu se divila iz stručnih publikacija. Jean Nouvel, Coop Himmelb(l)au, Manfred Wehdorn i Wilhelm Holzbauer arhitekti su čiji su uredi stare ciglene tankove plina iz 19. stoljeća pretvorili u stambeno-poslovno-trgovački kompleks koji je postao jedan od zaštitnih znakova Beča.
Koračam prema njemu i osjećam trnce, ciglena ovojnica nakon gotovo 130 godina od izgradnje i dalje izgleda atraktivno. Ulazim u prvi tank, primjećujem da pokretna vrata malo zapinju, a kad ulazim zapljuskuje me vjetar ventilacije s primjesama kebaba.
Sve to ignoriram i osjećam se kao tinejdžerka koja dolazi vidjeti svoju veliku ljubav nakon točno 20 godina od izgradnje. No, ovo kao da je godišnjica mature – i onaj zgodan frajer iz 4c se malo razdebljao i oćelavio, umjesto najvećeg frajera gledam u jednog stričeka s pivskim trbuhom.
Tako sam se osjećala kada sam ušla u Gasometar A i centralni dio prostora u kojem se nalazi shopping centar na tri etaže. Trgovački dio kompleksa zaposjeli su brendovi s jeftinim stvarima nižeg cjenovnog ranga i jako niske razine uređenja interijera.
Penjemo se pokretnim stepenicama i srce mi se stišće. Staklena ovojnica je prljava i jedva se kroz nju razaznaju stanovi i sva ona ljepota u koju sam bila zaljubljena.
U tom trenutku javlja se naš vodič koji nas je vodio po arhitektonskoj turi po Beču i objašnjava:
– Trgovački centar je bio u velikim problemama i prazan, a onda su nekoliko puta morali mijenjati koncept. Nedavno su dio kompleksa pretvorili u glazbene studije, privatne glazbene akademije i to za sada funkcionira – objašnjava i vodi nas u šetnju Gasometrima.
Naime, ovih dana zajedno s arhitektima iz cijelog svijeta prisustvovala sam Bijenalu bečke arhitekture te proslavi 200 godina tvrtke Wienerberger. Tvrtke koju je osnovao “barun ugljena” Heinricha Drasche pod nazivom Wienerberger Ziegelfabriks-und Bau-Gesellschaft i koja je od 1845. godine najveći proizvođač opeke u Europi. Godišnje se u to doba proizvodilo 50 milijuna komada opeke i praktički je kompletan Beč u to vrijeme sagrađen njome. Upravo zbog toga bila je organizirana i ova tura u kojoj smo imali prilike posjetiti neke od najuspješnijih zgrada iz 19., ali i 20. stoljeća koje su postale prepoznatljive i na razglednicama Beča.
Stephansdom, Theater an der Wien i Schonbrunn samo su neke od tih zgrada kao i Muzej primjenjenih umjetnosti MAK u kojem se održalo Bijenale bečke arhitekture na kojemu su gostovali brojni svjetski arhitekti, uključujući i Jana Knikkera iz MVRDV-a. O Janu i njegovom fascinantnom predavanju, te divnim, pametnim projektima još ću vam pričati, a sada vas ponovno vodim u Beč i turu po zgradama koje je gradio Wienerberger.
Jedna od njih je slavna zgrada koju ste sigurno posjetili ako ste bili u Beču: Hundertwasserhaus, prva kuća koju je Hundertwasser ikada sagradio.
O tom konceptualnom umjetniku i njegovim projektima neću puno pričati jer pretpostavljam da se svi sjećamo njegovih šarenih “zakrpa” iz povijesti umjetnosti, no ono sto mi je bilo zanimljivo čuti da najam gradskih stanova u toj zgradi stoji oko 7 eura po kvadratu te da je lista čekanja 3 godine unatoč hordama turista.
Ako se sjećate, nekada se u tu zgradu moglo ući, razgledati ogledni stan u kojemu je bila suvenirnica te park na krovu zgrade. Nažalost, u zgradu više ne možete ući, ali to ne spriječava horde turista da je i dalje fotografiraju sa svih strana i da su u svim okolnim zgradama suveniri koji su vezani za tu zgradu.
– Kada se s opekom popločavala ulica, Hundertwasser je inzistirao da na podu budu ploče većih i manjih dimenzija i da se stvori raznolikost. Svi su ga upozoravali da će veliki formati pločica pucati.
On, je na ta upozorenja, odmahivao glavom i govorio: “neka pucaju, priroda uvijek nadjača čovjeka” – priča nam vodič i pokazuje kako unatoč predviđanjima ciglaste ploče nisu pukle.
I vozimo se do treće zgrade koja se u udžbenicima prikazuje kao dokument povijesti bečke arhitekture – Karl Marx Hof. Zgrade koja je nastala između 1927. i 1930. i koja je jedna od najvećih zgrada u Beču, također sagrađena od slavne bečke cigle.
Zgrada je to u kojoj ima 1382 stana i koja je nastala kao svojevrsni utopijski eksperiment, odnosno utopijska težnja da se živi, druži i radi na jednom mjestu.
Hodamo i hodamo i hodamo i tek smo na trećini zgrade. Naime, zgrada je ukupno dugačka 1110 metara i jedna je od najduljih zgrada na svijetu.
Vrtić koji se nalazio u dvorištu kompleksa još uvijek radi, kao i nasuprotna zgrada u kojoj je bio vešeraj i javno kupalište. Razlika je jedino što se ondje više nitko ne tušira.
Naime, 90-ak godina nakon što je Karl Ehr, inače učenik Otta Wagnera, isprojektirao zgradu svi u svojim kupaonicama imaju tuševe i ne moraju koristiti vanjske koji su bili namijenjeni radnicima da se okupaju nakon posla u tvornici te da čisti dođu kući.
Vrlo napredno za to doba je bilo što su djeca u toj zgradi imala apsolutno sve besplatno – dijelila se dječja hrana, pelene, higijenske potrepštine. Ondje je bio i pedijatar i vrtić i zapravo sve to izgleda uredno i vrlo očuvano, kao i uostalom cijela zgrada.
Hodamo i ne mogu vjerovat da zgrada ima 92 godine i da u njoj živi toliko puno ljudi. Fasada je nova, bez grafita, trava zelena, parkovi očuvani. Na fasadama nema klima-uređaja i pregrađenih balkona…
I baš dok ih u mislima hvalim, priča nam vodič:
– Jeste primijetili da su si neki ljudi sredili balkone i stavili svoju ogradu. Vode se velike rasprave oko toga smiju li to oni ili ne. Ipak je to zaštićeni spomenik kulture, ali opet nije muzej – priča vodič.
Par balkona uistinu je malo veselije uređeno i stavili su drvenu ogradu koja podsjeća na austrijske tradicionalne kućice.
Za naše prilike to uistinu nije pretjerano i vjerujem da bi svi bili presretni da njihova zgrada s gotovo 1400 stanova i preko 3.000 stanara i nakon tolikih godina izgleda tako očuvano i izvorno.
Zapravo u tome i je najveća razlika… njihove zgrade uistinu i nakon 200 godina izgledaju lijepo i očuvano i kada nisu spomenici kulture…
Kvaliteta gradnje, izdržljivi materijali, očuvane fasade koje odolijevaju zubu vremena i pažljiva briga iako je većina stanova u gradskom vlasništvu.
I zato su neki gradovi ljepši i očuvaniji od nekih drugih… I zato je Beč tako lijep i još više jer je star.
