Anastasya i njezina obitelj – 3 mjesečna Iskra, 3 godišnja Frida i suprug Kristijan među prvim su putnicima nove Zagrebačke zračne luke. Ovo je priča o njihovom putovanju, ali i baby friendly aerodromima. Novi zagrebački, nažalost, to nije…
Kada izgubiš putovnicu, kofer ili ti dijete umalo ne puste na avion već su to anegdote koje godinama prepričavaš. Kao i kada si prvi putnik međunarodne zračne luke, odnosno našeg novog Plesa. A zamislite sve to u jednoj priči, plus 30 sati leta, niz presjedanja i šlag na kraju – dvoje male djece – jedno od tri mjeseca, drugo od tri godine. Upravo, je to priča koju će vam ispričati naša nova D gošća Anastasya Raditya Ležaić, autorica bloga travelmadmama „Little Footsteps in the Big World“.
Po zanimanju je politologinja, magistrica i polaznica interdisciplinarnog doktorskog studija u Ljubljani u području diplomacije. Anastasya je Indonežanka, hrabra, srdačna, vesela cura kojoj ništa u životu nije problem, pa tako ni otputovati na drugi kraj svijeta s malom bebom.
Ovih dana mnogi od nas će na put s klincima, zato je ova priča užasno važna da ju pročitate… Uistinu je inspirativna, ali i jako korisna. A možda se i nakon ovog teksta u našoj novoj Zračnoj luki netko sjeti staviti par igračaka, stol i par dječjih stolica, prosirku za prematanje, fotelju za dojenje…
Ali da ne duljim, sve će vam to puno bolje objasniti Anastasyja na njenom, u svega par godina, odličnom hrvatskom.
Volim putovati. Putujem sama, s prijateljima, s obitelji, sa suprugom. Otkad imamo djecu, putujemo s djecom. U slobodno vrijeme pišem za svoj blog „Little Footsteps in the Big World“ u kojem uglavnom pokušavam ohrabriti roditelje da putuju s djecom.
Inače sam Indonežanka, ali već godinama živim u Zagrebu. Moji roditelji su u Indoneziji, žive u gradu Batu, na otoku Javi. Iz tog razloga, osim drugih putovanja kroz godinu, putujemo redovito u Indoneziju. Početkom ove godine dobili smo drugu kćer, Iskru, pa smo odlučili ići u Indoneziju krajem ožujka da se baka i djed upoznaju s novom unučicom. Iskri je to bio prvi let, a trogodišnjoj Fridi, starijoj kćeri, dvadeset i peti.
Dan našeg putovanja, 28. ožujka, bio je i dan otvorenja nove međunarodne zračne luke Zagreb. Ne samo da je to bio prvi dan rada aerodroma i prvi Iskrin let, nego je to i prvi put da putujemo s dvoje djece.
Taj je dan moj suprug Kristijan još bio na poslu cijeli dan, a ja sa curama doma, spremale smo i pakirale. Radio je do 15:30, pa jurio doma taksijem, skupio nas i odmah smo išli istim taksijem na aerodrom. Naš let za Dohu bio je u 18:30. Bili smo prve mušterije koje je taksist vozio na novi aerodrom.
Oko 16:30 stigli smo na novi aerodrom. Kristijan je uzeo kolica i složio kofere, a ja uzela djecu. Fridu sam držala za ruku i Iskru nosila u slingu. Taksi je otišao, pa smo ušli na aerodrom. Wow. Oduševljeni smo, veliki, svjetli, moderni. Konačno imamo prikladan aerodrom za glavni grad. Proučavali smo monitor za letove i išli potražiti stol za prijavu za naš let. Kad sam htjela uzeti putovnice za prijavu na let, skužila sam da nemam svoju torbicu na sebi. Gledala sam između kofera na kolicima koja je gurao Kristijan, moje torbice nema. Putovnice nema. Smrznula sam se, pa rekla njemu „torbica mi je ostala u taksiju“. Nismo baš stigli paničariti, on je odmah zvao taksista, imao je njegov broj, i srećom gospodin je još negdje u blizini i nije mu problem vratiti se. Ja sam čekala s djecom i prtljagom, dok je Kristijan išao vani čekati taksi, i nakon sto godina (bar tako sam osjećala) vratio nam se s mojom torbicom. Zahvaljujući gospodinu taksistu, prijavili smo se na let bez problema, pola sata prije ukrcavanja!
U tih pola sata malo smo razgledavali aerodrom. Iskri je trebalo prematanje pa smo išli u jednu od nekoliko soba za bebu. Soba je dovoljno velika da kolica za bebu idu unutra, no nama to nije bitno jer nismo bili s kolicima. Prostor za prematanje baš i nije nešto, jednostavna ravna ploča kraj umivaonika, bez mekane ili tople podloge. Sjetila sam se sobe za bebu u centrima u kojima se uvijek nalazi i kauč ili barem fotelja za dojenje, i skužila sam da toga tamo nije bilo. Inače fakat dojim svugdje, bez problema, ali bilo bi lijepo da i u tim sobama za bebu na aerodromu stavljaju fotelju za dojenje.
Dok smo čekali ukrcavanje Frida je bojala a ja sam Iskru nosila i hodala okolo, mislila sam, možda ima neki prostor za igranje. A nema. Falilo nam je i to. Čak i na manjem Ljubljanskim aerodromu imaju igralište za djecu, gore između čekaonice za ukrcavanje. Sjećam se da sam o tome komentirala dok smo tamo čekali let za Bruxelles. Nadala sam se da će se to sjetili staviti na novi aerodrom. Srećom nismo trebali dugo čekati za ukrcaj. Najbolji dio novog aerodroma mi je tzv. Jetway, iliti onaj tunel koji spaja terminal i avion. Roditeljima je to sigurno preporod jer više ne moraju vući djecu i kolica po stepenicama i na bus da dođu do aviona kao prije.
Prvi let za Dohu od pet sati je prošao skroz super. Većinom smo svi spavali. Stigli smo u Dohu na vrijeme, oko 1:00. Imali smo nešto manje od sat vremena do drugog leta. Opet smo išli Iskru prematati, a soba za bebu u zračnoj luci Hamad je slična onoj na Zagrebačkoj, osim što unutra imaju i klupicu za dojenje. Fridi je aerodrom bio zakon. Oduševljena je gigantskom žutom lampom u obliku medvjeda, „Lamp Bear“ Švicarskog umjetnika Ursa Fischera, koja se nalazi točno u centru aerodroma. Osim toga, dok smo tražili svoj terminal, naletili smo na jedan kutak u kojem su bili animatronski dinosauri u pravoj veličini. Ona je također prvo vidjela igralište, gdje je bilo par konjića za jahanje i ležaljke okolo njih za roditelje da se malo odmore dok klinci uživaju.
Kad smo konačno stigli do čekaonice već je bilo vrijeme za ukrcaj. Kad je službenica vidjela da smo s dvoje djece, odmah su nas stavili za „priority boarding“ i među prvima smo ušli u avion. 9-satni let za Jakartu je bio dosta turbulentan, skoro 5 sati turbulencije, ali uglavnom smo spavali. Iako, zbog turbulencije, Iskra nije smjela spavati u svojoj košari ispred sjedala, već je morala biti zakopčana sa mnom u krilu.
Stigli smo u Jakartu oko 15:00, umorni, ali uzbuđeni. Imali smo oko dva sata na međunarodnoj zračnoj luci Soekarno-Hatta i odmah smo se prijavili za lokalni let u Surabayu. Sve je bilo okej dok nisu odbili Iskru za prijavu. Premlada je bila za let. A letila je već 14 sati. Njihova politika jest da bebe mlađe od 3 mjeseca moraju imati potvrdu od doktora, a mi je nismo imali. Službenica je zvala šeficu, a šefica još svoju šeficu. Sa tom šeficom od šefice sam malo popričala pa smo se dogovorile da nas puste na avion jer je Iskri falilo fakat samo par dana do 3. mjeseca.
Let je bio odgođen za dva sata, srećom smo našli igralište na istom katu na kojem su čekaone. Tobogan, kućice za igre, stol i stolice za bojanje. Fridi nije bilo dosadno. Imali su i kolica za bebe za posuditi, ali nama nije trebalo. Baš ovdje su Iskru uhvatili grčevi, plakala jako nekih pola sata, pa je onda prošlo.
Sam let je bio kratak, malo duže od sat vremena, i stigli smo u Surabayu, na zračnu luku Juanda već oko 22:00 u srijedu, 29. ožujka. Moja mama, tata, sestra, šogor i nećakinja su nas dočekali vani, vidjela sam ih dok smo mi još čekali kofere. Dobili smo prvi, drugi i treći kofer, i čekali zadnji. Čekali smo do zadnjeg kofera, do onog momenta kada koferi više ne idu i nema više nikoga u prostoriji. Nakon 30 sati putovanja nismo se više ni stigli nervirati. Pitala sam osoblje koje je prolazilo, pa su mi rekli „o da, bio je jedan kofer, mislim da je u uredu već neko vrijeme, ne znam zašto je tamo“. Provijerili smo, i tamo je bio naš zadnji kofer. Uff. I tako, jurili smo van k mojoj obitelji i ostalo je povijest.
Sada guštamo. Do jučer smo bili na obali, Frida je uživala danima u oceanu, kupala se i lovila rakove. Kristijan je već izgorio, Iskri je super što ne mora biti u dugim rukavima i čarapicama, a ja uživam u maminoj kuhinji. Danas smo već opet doma kod mojih, pijem kavu gledajući prašumu kraj kuće. Neko vrijeme ćemo još uživati zajedno, a onda će se Kristijan vratiti sam u Zagreb, a mi cure ostajemo duže. E sad, kad se budemo vraćali doma, bit ću sama sa curama, na istom putu od 30 sati. Ništa, wish me luck!
