Zgrada s ludim zidovima – tako je najlakše, ali i možda najtočnije opisati ovu zgradu u libanonskom glavnom gradu. Može se konfigurirati po vlastitim željama i potrebama za prostorom.
Arhitekt Fouad Samara zna kako istovremeno biti originalan, ali i dosjetljiv kad je u pitanju kaotičan urbani kontekst dvomilijunskog Beiruta. Dokaz za to je projekt Modulofts, odnosno stambeni kompleks koji svojim korisnicima uistinu pruža fleksibilnost.
Zgrada je smještena u živopisnom kvartu Ashtafieha u libanonskom glavnom gradu, a u jednom su projektu željeli spojiti čistoću tradicionalnog libanonskog doma te fleksibilnost njujorških i londonskih loftova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U zgradi se nalazi sedam dvoetažnih stanova površine cca 200 kvadrata koji su raspoređeni na 14 katova, a svaki od njih ima klizne stijenke koji ulaze, odnosno izlaze iz zgrade, ovisno o željama stanara. Time se omogućuje razdvajanje prostora prema vlastitim zahtjevima, a prilagodljivi interijer može se konfigurirati na 16 različitih načina.
Uz početne cijene stanova od oko 700.000 dolara, fleksibilnost je ovdje luksuz. Uz strane diplomate, jedan od prvih rezidenata je i sam arhitekt Samara koji je u najniži loft smjestio svoj arhitektonski studio.
Na jednom kraju otvorenog dnevnog prostora nalazi se kuhinja koja se može otvoriti klizanjem jednih od zidova, dok se zid na drugom kraju može iskoristiti za dodatni smještaj ili za radnu sobu.
Svi materijali ostali su u sirovom, netaknutom stanju, a arhitekti su rekli da im je bilo bitno napraviti inspirativan dodatak u Beirutu, stvoriti prostor kojeg ljudi kupuju ili iznajmljuju na duži vremenski period, tako da ne moraju mijenjati svoju rezidenciju ovisno o promjenjivom načinu života ili zahtjevima koje svaka obitelj ili pojedinac može proći. Ili drugim riječima, totalna suprotnost arhitektu koji sve želi kontrolirati.
Bez obzira na to što je zgrada suvremena, tvrde da ima autentičnost koja je ekvivalentna arhitekturi nekih prošlih vremena. Pritom su citirali i Le Corbusiera: “On nije čeznuo za nekom ‘novom’ arhitekturom, nego arhitekturom koja je uvijek relevantna, uređena i koherentna.”
