Fotografija nije posao. To je ljubav. I zato fotografkinja Ana Bolobicchio svugdje sa sobom nosi svoj fotoaparat. A naša sreća je što Ana jako voli putovati… Ana je sa svojim zaručnikom Danielom nedavno posjetila niz gradova od Istre do Dubrovnika – i inspirirala nas na putovanja izvan sezone… Uživajte u tekstu i divnim slikama koje nas podsjećaju da je sreća posvuda oko nas. Trebamo je samo vidjeti…
PIŠE I SNIMILA: ANA BOLOBICCHIO
Oduvijek sam sanjala o Dubrovniku usred siječnja. Ili veljače. Kad sve one najpoznatije kulise najljepših instagramskih fotki stoje same, kad Dubrovačkim zidinama vladaju mačke, a nasred Straduna klinci igraju nogomet i loptu napucavaju po zaštićenim Unescovim baštinama, pretvarajući se da su prekrasni stupovi (svojevrsna čuda arhitekture) – tek golovi bez mreže.
Sanjala sam o kavi ispred crkve Sv. Vlahe dok oko mene na terasi sjede samo oni čiji Dubrovački naglasak tako silno volim slušati. Sanjala sam o plaži Banje bez ijednog čovjeka, okupanoj suncem i tek pokojim galebom koji ju nadletava.
Ove godine svi su mi se snovi ostvarili. Daniel i ja odlučili smo moj rođendan provesti u zimskom putovanju Dalmacijom – Dubrovnik je bio naša glavna destinacija, ali znali smo da ćemo usput, putem iz Istre, sigurno stati i posjetiti još neke gradove diljem najljepše obale na svijetu.
Ukoliko se vremenska prognoza posloži ovako kako je nama, zaista mislim da nema ljepšeg od Dalmatinskih gradova usred prazne sezone, kad su sve ulice, trgovi, kina, plaže i restorani – prazni. Na magistrali nema gužve, ispred gradskih znamenitosti nema na stotine ljudi i gdje god poželite ići znate da ćete biti – sami. (Ako vam to paše, naravno)
Mi smo uživali kao nikad u životu.
Prvi stop – over bio nam je Zadar, grad u kojem Daniel nikad nije bio. Iznajmili smo najljepši apartman na bookingu, s pogledom na most preko kojeg se ide u stari grad, s besplatnim parkirnim mjestom i predivnom kadom usred dnevnog boravka, podnim grijanjem i krevetom na galeriji – iz kojeg se doslovno kroz ogromne prozore vidi cijeli stari grad – za zaista puno povoljniju cijenu nego da smo isti apartman odabrali u srcu sezone.
Proveli smo taj jedan dan u Zadru, odlično jeli u restoranu 4 Kantuna, popili čašu vina, lijepo se naspavali i potom krenuli dalje.
Još jedan neostvareni san bio mi je oduvijek Nacionalni Park Krka. Nismo bili sigurni kako će izgledati zimi – kad su stabla gola, staze prekrivene odavno palim lišćem i kad je sve zatvoreno. Ali… Već po dolasku na info punkt, gospođa nam je rekla “Došli ste u savršeno vrijeme, ja osobno obožavam slapove zimi jer su najbogatiji i imaju najviše vode.” Upravo to smo i doživjeli. Naglasak nije bio na zelenim granama, urednim puteljcima ni štandovima sa suvenirima – doslovno tog dana na Krki nije bilo ničeg i nikog – osim nas. Došli smo usred tjedna, na jedan oblačan dan, usred najhladnijeg mjeseca u godini i proveli se kao nikad u životu. Obilazak od sat vremena nama je trajao punih tri sata i sada kad se prisjećam toga – iskreno mislim da apsolutno ništa ne bih mijenjala.
Nakon Krke, nastavili smo prema Dubrovniku jer nas je čekao poduži put do najjužnije točke Hrvatske. Zalazak smo sunca dočekali negdje oko Pelješkog mosta, usput se diveći tom čudu koje će ubrzo učiniti da cijela Hrvatska bude spojena u jednu cjelinu.
Apartman smo u Dubrovniku birali prema pogledu s balkona – i nismo pogriješili pri odabiru. Savršen mali apartman u potkrovlju, s kosim krovom i krovnim prozorima, najljepše opremljen, uz podno grijanje i spektakularan pogled prema starom gradu – bio je apsolutno sve što smo mogli zamisliti – i više. Ponovno, cijena tog apartmana bila je nezamislivo niska s obzirom na to koliko bismo ga platili da smo odlučili doći u srpnju.
Možda postoji nekoliko nedostataka u putovanju zimi – neki su restorani zatvoreni do svibnja, ne rade neke atrakcije kao što su Dubrovačka žičara ili SkyWalk Biokovo… ali pomisao da ti je najljepši grad na svijetu doslovno na dlanu i da možeš stajati sam usred najpoznatijeg gata na svijetu s pogledom na Lovrijenac, smijat se, slikat i jednostavno – uživat u tišini – nama je bila neprocjenjiva.
Prošle smo godine naše ljetno putovanje proveli na Braču i iskoristili Primošten kao gradić u kojem smo se odmorili na putu prema jugu – okupali se u moru i ručali na rivi. U tih nekoliko sati nas je toliko oduševio da smo odlučili i ovo zimsko putovanje završiti upravo ondje. Između Dubrovnika i Primoštena odabrali smo Omiš – grad gusara, za odmor i ručak, ali nam se toliko svidio da smo se jednoglasno složili kako definitivno i tamo želimo doći ponovno.
U Primoštenu smo uzeli apartman (ponovno na najljepšoj lokaciji u gradu) – ponovno s kosim krovom i krovnim prozorima (očito je da nam se takve lokacije sviđaju) i doživjeli našu prvu olujnu noć u Dalmaciji. Netom prije nego se nebo otvorilo, spustili smo se u grad i u jedinom kafiću koji je bio otvoren popili čaj, gledali valove i slušali konobara kako onako divnim naglaskom priča s par ljudi koji su sjedili oko njega na šanku – očito njegovi prijatelji. Znali smo u tom trenutku da smo jedini turisti u Primoštenu i to nam je bilo predivno.
Nakon što smo se vratili u apartman, grmljavina je postala sve jača i mi smo cijelu noć proveli spavajući točno ispod krovnog prozora po kojem je glasno lupala kiša. (Najljepši osjećaj ikad)
A sljedeće jutro – kao da smo tako zamislili, zapuhala je bura koja je odagnala sve oblake, probudilo nas je sunce i najplavije more koje možete zamisliti. Taj je posljednji dan u Dalmaciji bio nevjerojatan, a mi smo se prepuni dojmova i novih uspomena morali vratiti doma.
Ali sad smo sigurni – da ćemo svake zime posjetiti barem jedan grad u Dalmaciji i uživat u njemu doslovno onako kako mještani uživaju. Probajte, osjećaj je neopisiv.
Uživajte u divnim slikama Ane Bollobichio. Btw u Aninim slikama možete uživati i na njezinom Instagram profilu A.n.u.s.h.c.k.a.
