Ovo je meni jedna od najdražih kuća u Zagrebu. U njoj žive i rade arhitekti iz studija DAR 612, a sutra pripremaju božićni party pod nazivom Arhitektura kuhanja. Kao zagrijavanje, pokazujem slike i tekst iz Budi.in Chica da znate zašto s velikim nestrpljenjem čekam sutra…
Dobila sam poziv za jedan neobičan party pod nazivom Arhitektura kuhanja. Domaćini su arhitekti iz studija DAR 612, stručnjakinja za zdravu hranu Maja Brekalo iz Delicious and Healthy by Maya te Maja Danica Pečanić, jedna od mojih omiljenih fotografkinja i žena općenito, cura kojoj se divim, cijenim, volim.
Ali zapravo u ovoj priči ima jako puno stvari koje volim, cijenim, divim se… A jedna od tih su Andrea Donatović-Poljičak, Morana Donatović-Lepur i Jakov Poljičak, arhitekti iz studija DAR 612, normalni, dragi, pozitivni ljudi koji žive to što rade, koji imaju strast prema svom poslu, životu… A možda i još važnija stvar za blog je što oni žive i rade u jednoj od najljepših kuća koje sam posjetila.
Zato me užasno zanima što će nam taj arhitektonsko-gastro tim pripremiti.
Očekujem puno… Evo zašto.
Pogledajte tekst i fotke njihovog doma koji je izašao u ljetnom broju Budi.in Chic magazina. (Btw u ponedjeljak izlazi novi Budi.in Chic i opet smo vam nešto jako fora pripremili)
Vraćaš se sa putovanja, s godišnjeg odmora u kojem si bio u maloj, trošnoj kućici na moru, te nakon sati i sati gužvanja u kolonama, dovučeš se do Zagreba i dočeka te ovo. Predivna kuća s divnom terasom, okućnicom, mir, tišina, zelenilo, neodoljiv pogled na grad, udoban krevet, čista i prostrana kupaona te svaki detalj baš po tvom guštu. Dobrodošao kući i zaista se pitaš da li to vrijedi svih tih živaca i novaca s obzirom u kakvoj kući inače živiš, a kakve cijene smještaja su u sezoni na našoj obali. Upravo to pitanje svakog ljeta, nakon godišnjeg odmora, prostruji glavom arhitektice Andree Donatović Poljičak, jedne od vlasnica ove predivne kuće na obroncima Medvednice. Vjerojatno će tako biti i ove godine, a uz rečenicu „Čovječe, pa mi tu živimo“ Andrea će vjerojatno svoje oduševljenje podijeliti sa suprugom Jakovom te sestrom Moranom Donatović Lepur, koja također živi s njima u istoj kući, zajedno sa svojom obitelji.
I tada će njih troje arhitekata i ujedno projektanta ove divne kuće u istočnom dijelu Podsljemena vjerojatno zaključiti kako je najbolja odluka koju su ikada donijeli je da si naprave zajedničku kuću u kojoj će živjeti i raditi, pa makar i ne stanovali na nekoj fensi adresi, nego da svatko od njih kupuje svoj stan i plaćaju najam za ured.
Sada već 8 godina živimo i radimo na istoj adresi i čovjek sa jako navikne na sve što ga okružuje, pa mu to postane normalno. Ali da, još uvijek se nekad, pogotovo kada se vraćamo s putovanja, znamo uhvatiti kako se divimo vlastitoj kući i toj našoj tada vrlo racionalnoj odluci – priča arhitektica Andrea Donatović Poljičak, prisjećajući se okolnosti koje su dovele do toga da u zajedničkoj kući žive.
Naime, tada, prije 10-ak godina kada su sestre Donatović zajedno sa svojim partnerima tražile stan koji će odgovarati njihovim željama i potrebama, cijene nekretnina su divljale iz mjeseca u mjesec. Tada, usred tog nekretninskog booma, su si izračunale da će za cijenu dvosobnog donjogradskog stana, moći si priuštiti dvostruko veći stan, ali pod uvjetom da ga same isprojektiraju i sagrade.
To, naravno, nije bio nikakav problem jer su sestre i tada već bile diplomirane arhitektice, s povećim iskustvom, a uostalom arhitekti su i Andrein suprug Jakov Poljičak, ali i njihov otac Lovro Donatović. Naravno, to je značilo odgovornost i racionalnu kontrolu troškova, što je u startu značilo da je cijena zemljišta morala biti mala, kako bi računica držala vodu. Odmah su otpale tako sve moguće fensi adrese iz igre, a da je njihova računica posve ispravna pokazalo se kada su izračunali da će u kući moći smjestiti i svoj arhitektonski ured, te tako dodatno neće morati plaćati najam. Uz to, izračunali su da će moći sagraditi i još jedan mali stančić koji će iznajmiti ili prodati ako bude zatrebalo za vraćanje kredita, a opet ako i to ne bude potrebno taj stančić će jednog dana moći postati ili veći ured ili igraonica za djecu ili stan za djecu studente.
I tako je s tom idejom i računicom nastala kuća Donatović, Poljičak, Lepur, obiteljska kuća u kojoj trenutno živi četvero djece, (dvije djevojčice i dva dječaka) sa svojim roditeljima, dva bračna para (svatko sa curicom i dečkom), dvije sestre (sa svojim muževima i djecom), dvije tete, dva strica, četiri bratića, tri arhitekta, pas… U kući je i jedan arhitektonski ured u koji navraća i djed Lovro, također arhitekt, koji zajedno kao i baka živi u istom kvartu, takoreći u kući pored.
Zvuči komplicirano? Zapravo nije ni najmanje, ma da uistinu ovim obiteljima se jako isprepliću privatni i poslovni životi, ali i ljubav prema djeci, obitelji, arhitekturi, dizajnu, zdravom životu, dobroj hrani, muzici, filmovima, fotografiji, košarci…
Nismo baš bili oduševljeni da živimo i radimo kao da smo u komuni, pa kada smo projektirali kuću pazili smo da svatko od nas ima svoju privatnost i da kada zatvori vrata svog stana da ne vidi i ne čuje susjede. Zbog veličine parcele, urbanističkih uvjeta, kosine terena i naših potreba, odlučili smo da kuću podijelimo po nivoima, kao šnite. Na jednom nivou je tako ispao veliki stan i ured, na najdonjem jedan mali, a na najvišoj etaži, veliki stan od 120 kvadrata koji je zapravo brat blizanac donjeg stana – ispričala je Morana Donatović Lepur, dodavši kako su se ona i njezin suprug odlučili za gornji stan, a Andrea i njezin za donji.
– Zapravo i oko toga postoji odlična anegdota. Kada smo projektirali, postavilo se pitanje tko će gore, a tko dolje. Nas dvije, mi smo odmah obje rekle, mi ćemo gore. Onda mi je Jakov, samo mirno rekao, pustimo mi njih da uzmu gornji stan, a mi ćemo si složiti donji. Ja sam ga u čudu s upitnicima pogledala, pa zašto? Ljepše je biti na visini i imati odličan pogled i opće nisam razmišljala da ćemo imati djecu i da će ona htjeti stalno biti vani i igrati se u dvorištu, u vrtu, među stablima… – prisjeća se Andrea, koju njezina sestra Morana u smijehu prekida govoreći da je ona trebala popustiti u toj raspravi, ali da joj je današnja pamet, napravili bi stanove drugačije, s dva dupleksa tako da oba imaju i pogled i kontakt s terenom.
Danas da projektiramo, ne bi napravili najdonji stan koji nam je bio rezerva u financijama u prostoru. To odmah znači da bi obje mogle imati duplekse. Ali, uvijek postoji ali i život koji se dogodi između toga. Ima puno stvari koje nakon godina života u nekom prostoru shvatiš da si mogao drugačije, pa i bolje. Ali to je sve logično, životi se mijenjaju, a jedan od najvećih promjena koja ti se u životu dogodi su djeca i zbog njih se jako mijenja životni prostor i navike. Recimo, ja jedva čekam da djeca još malo porastu pa da kupim malo bolji blagovaonski stol koji neće toliko biti na udaru flomastera, vodenih bojica i glinamola. Planiram kupiti i novu sofu, ponovno pobrusiti parkete i možda i neke druge stolice, ali nasreću, u našoj kući ima jako malo stvari koje bi danas napravili drugačije, nego prije 10 godina kada smo sve projektirali – ispričala je Morana, čiji stan je malčice drugačiji od sestrinog. Ima veće terase, malo drugačiji razmještaj i više boja u stanu, a to možda i ne čudi jer Moranin suprug, za razliku od Andreinog, nije arhitekt, nego producent.
Mi imamo ogromnu sreću da nam se i privatno i poslovno ukusi podudarju, tako da nikada nismo imali previše dilema što ćemo i kako ćemo urediti. Naš stan zamislili smo kao stan s velikim dnevnim prostorom u kojem se živi, jede, boravi, igra, čita, kuha u jednom prostoru, a spava u dvije manje sobe koje zahvaljujući kliznim stijenama, također mogu postati dio tog dnevnog prostora. Kuhanje kod nas nije kazna, a nismo ni iskompleksirani zbog mirisa koji se šire po stanu, tako da je kuhinjski otok bio savršena opcija za naš lifestyle – ispričala je arhitektica Andrea Donatović Poljičak, koja veliku strast ima i prema fotografiji, ali i zdravom životu, kuhanju, organskoj hrani i koja je bila jako ugodno iznenađena što je njihovu kuću došla snimati upravo Maja Danica Pečanić, fotografkinja koja je nedavno osvojila međunarodnu nagradu Pink Lady za najboljeg food fotografa na svijetu u kategoriji obitelj te čije kuharice s njezinim fotografijama Andrea jednostavno obožava.
– Obožavam čitati kuharice, proučavati neke nove recepte, istraživati, isprobavati, kuhati. Sve više pazimo što jedemo, kako se hranimo i kako živimo, a imamo veliku sreću da je pored naše kuće potok s pitkom vodom pa se možemo pohvaliti da svaki dan pijemo prirodnu izvorsku vodu. Naš lifestyle uključuje da se svaki dan imamo dovoljno vremena za svoju djecu, da u miru s njima popričamo, da ih netko od nas odveze u grad u školu, na trening, da stignemo vidjeti svoje roditelje, a da smo poslovno jako produktivni i da je stalno netko od nas u uredu. To sve u tolikoj mjeri ne bi mogli da ne radimo i ne živimo na istom mjestu, pa je to još jedna od velikih prednosti takozvanog home officea koji je na istoj adresi kao i mjesto stanovanja.
– Nadopunjavamo se. Ujutro netko od nas odveze djecu u vrtić i školu, netko odgovra na mailove, kordinira gradilišta, projektira, radi troškovnike, netko drugi ode po djecu iz vrtića, prošeta se s njima, zaigra basket, a netko drugi skuha ručak. Tako je to kada živite i radite na jednom mjestu, ali lako se čovjek navikne i ako imaš poslovne samodiscipline, ovo je zapravo idealan način života jer najmanje moguće vremena trošiš na gluposti: vožnju do posla, traženje parkinga, boravak u kolonama – priča Jakov Poljičak, jedan od triju arhitekta u njihovom uredu DAR 612.
– Da, stvorili smo si život i dom po našoj mjeri. A luksuz je prostor, a ne dekorativne sitnice. Naime, u našem domu nema puno skupog i dizajnerskog namještaja. Osim skuplje dizajnerske kuhinje iz Themelije skuplje su još samo fotelje i kauč iz Bo Concepta, nekoliko Vitrinih Eamsica ugradbena rasvjeta marke Antaris, a dizajnerske su još i Artemidine Tolomeo lampe čiji smo svi veliki fanovi. Najveći luksuz je zapravo prostor i sigurna sam da smo za uložen novac dobili maksimum – priča Andrea, dodajući kako je njihova kuća zajedno s cijena građenja i opremanja koštala oko 1000 eura po kvadratu.
I zaista ne trebaju ti milijuni da bi živio u odlično uređenoj kući ili stanu. Puno stila i dobar iskusan arhitekt, svakako.
Tekst je izašao u Budi.in Chicu, lipanj 2016. Sve fotografije je snimila Maja Danica Pečanić
