U ovoj školi djeca hodaju u papučama, imaju svoje ormariće, jedu kuhani obrok, za vrijeme odmora slušaju fora glazbu, imaju divnu dvoranu i knjižnicu. Ovo je škola koju je Udruženje hrvatskih arhitekata nominiralo za nagradu Viktor Kovačić i koju još važnije – djeca i djelatnici vole
Nemam običaj pisati o svojoj djeci, a još manje kukati. No, prošla godina nam je bila koma. A jedna od tih “šlag na torti” stvari mi je bilo to što djeca nisu imala svoju školu. Svako jutro u 7:25 učenici OŠ Ksaver Šandor Gjalski su bili pred autobusom koji ih je onda vozio na tri lokacije po raznim zagrebačkim kvartovima. E sad zamislite da koje jutro zakasnite, pa da djecu u rush houru morate razvažati – prvašića u Gračane, trećaša u Šestine, a petaša u Folnegovićevo naselje. Nema šanse sve to stići prije 9.
No, zašto vam to pričam – zato što je škola naše djece napokon gotova i ovih dana je stiglo veliko priznanje. Udruženje hrvatskih arhitekata nominiralo ju je za nagradu Viktor Kovačić koja se dodjeljuje za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2022. godinu.
Nazivam koautora projekta, arhitekta Zorana Boševskog, i dogovaramo se za razgovor…
Ono što mu odmah kažem je – nemate pojma koliko djeca, učitelji i djelatnici vole novu školu. Sretan je i kaže – pa to je najvažnije. I uistinu je.
Arhitektura mora služiti svojim korisnicima, a ako ih usput još i nadahnjuje… onda je to zaista uspjeh. A ovdje se ta atmosfera osjeća u zraku.
Kao mama dvojice učenika, zaista mogu reći da je škola primjer kako ugodan, svijetao, nov prostor može pozitivno utjecati na djecu…
Vole je, čuvaju, paze… kao da su svi jako svjesni što su sve prošli dok su čekali da se njihova škola dogradi i rekonstruira.
Pandemija, online nastava, potres, status učenika u gostima koji nemaju pravo na sportsku dvoranu i čistačicu, pa sami moraju čistiti svoju učionicu, a vježbati i jesti za školskim klupama… Znam, ima i gorih situacija, a i puno djece koja se još uvijek, tri godine nakon potresa još nisu vratila u svoje škole… Zato ovo i pišem – jer djeca zaslužuju puno više. Ako itko, onda oni…
No, vratimo se na projekt dogradnje škole Ksaver Šandor Gjalski.
Osim novih učionica, kabineta, učionica u kojima se može provoditi škola na otvorenom, najveća promjena je što je škola dobila dvodjelnu sportsku dvoranu knjižnicu.
Kada pogledate knjižnicu, shvatite da je to jedno posebno mjesto u školi gdje se uistinu lako zaljubiti u knjige. (btw na linku su fotografije prvog susreta djece u novoj knjižnici i osmjesi od uha do uha.)
Ono što mi je žao je, što koautor projekta arhitekt Boris Filić, nije doživio otvorenje…
Uff… još jedan dokaz koliko su administracija i javni projekti kod nas prespori… jer je ovo zapravo natječajni projekt star 15 godina (što s druge strane, govori o tome koliko je ovaj projekt bio ispred svog vremena).
Priču o školi puno će vam bolje ispričati Zoran Boševski i Željko Golubić, koautori projekta.
– Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskoga bila je projektirana i izgrađena između 1959-1961. godine prema projektu arhitekta Željka Žlofa (za biro Ive Geršića). Karakterizira je paviljonski sklop učionica organiziranih na platou duž Mlinarske ulice koje poštujući mjerilo ulice svojom postulacijom slijede niz susjednih obiteljskih kuća.
Projekt rekonstrukcije i dogradnje škole je rezultat prvonagrađenog natječajnog rada iz 2007. godine kojim je bilo potrebno ostvariti dogradnju s četiri učionice, knjižnicom i dvodijelnom sportskom dvoranom s pratećim sadržajima kako bi se u školi mogla organizirati jednosmjenska nastava.
Na iznimno zahtjevnoj lokaciji, na padini između Perivoja srpanjskih žrtava i Mlinarske ulice u teren se utiskuje novogradnja koja slijedeći logiku postojeće škole zadani program organizira oko niza atrija, svjetlika i dvorišta s ciljem stvaranja suvremenog edukativnog prostora koji s postojećom školom čini jedinstvenu cjelinu.
Budući da je novogradnja velikim djelom ukopana u teren, pročelja se izvode od profilit stakla s translucentnom toplinskom izolacijom kako bi se preko atrija u što većoj mjeri ostvario kontakt s nebom s ciljem stvaranja što ugodnijeg prostora za boravak djece.
Ono što možda čini ovaj projekt i danas relevantnim je to što se nastojalo stvoriti edukativni prostor koji stavlja u jednakoj mjeri naglasak na onaj formalni dio obrazovanja koji se odvija unutar učionice, kao i na sve one zajedničke prostore druženja i susreta, kako unutar tako i izvan zgrade – objasnio je arhitekt Zoran Boševski.
Uživajte u slikama Roberta Leša…
