Marijana Mikulić ovaj Božić provela je mirno u svom domu. Uhvatila je malo vremena i u svom zadnjem nastavku Dnevnika adaptacije ispričala o greškama, izazovima, dobrim iskustvima… Btw Marijana nam je i pokazala kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak
Toliko je toga što bih još mogla pisati i opisati vezano za proces adaptacije kuće, ali s ovim blogom smo odlučile zaokružiti priču. Ako budete htjeli još, svakako pišite na Dblog, pa ovisno o interesu možemo napraviti još koju priču, i pisati o onome za što bude najviše interesa.
Važne lekcije koje sam naučila?
Ne boj se toga što je bila pandemija, kriza, iseljenje, nedostatak majstora… Dobrih majstora ima, samo ih moraš čekati.
Oni koji mogu odmah – mora postojati jaaako dobar razlog kako to da su odmah dostupni. Mi to nismo znali, a svi koji su mogli odmah su nam ispali najlošija i najskuplja varijanta. Cjenovno na prvu zvuče ok, a onda ti dodatno naplate: keramičar – lajsne, ljepilo, fug masu, distancere…
Glavni izvođač koji je radio krov, kompletnu obradu zidova, i rekao svoju cijenu za sve to – dodatno naplati bušenje rupe za napu, farbanje nečeg na krovu, prekidače za rolete koje nisam ni htjela, nego je on inzistirao da ih stavi… i još ti nakon njega probije voda s terase pa moraš sanirati tek napravljeno… (Tvrdio je da nije do njega, ali uzeli smo kameru, do njega je – cijev je stavio iz dva dijela, i to tako da ide na slovo v – dakle ulegnuta u sredini. I tu se voda skuplja i curi točno na tom mjestu).
Dakle, ako znaš za dobrog majstora, kao što mi znamo ali dugo mi se činilo čekati par mjeseci, ČEKAJ tog dobrog! I plati ga jer vrijedi! Evo, gdje god sam ga preporučila ljudi su bili prezadovoljni.
A nije da smo bezglavo ušli u priču, htjeli smo da netko stručan stavi sve na papir, složi troškovnik po kojem ćemo odlučiti što radimo odmah, a što moramo naknadno. Uzeli čovjeka, ovlaštenog arhitekta, ali koji je grcao u poslu. I umjesto da nas odbije, on uzme i nas, svakom para draga! I tako, nakon par mjeseci ni strojarskog ni elektro rješenja, ostavu složio tako da kad je dizalica topline stala u nju, za ništa drugo nema mjesta, kupaonu tako da vrata lupaju u umivaonik… A mi to naravno vidimo sad kad je sve gotovo.
A što bih sada drugačije napravila??
Otkantala bih izvođača koji je zavlačio i slagao spiku na spiku već nakon mjesec dana, kada sam i mislila. Ali su me svi oko mene uvjerili da neću lako naći drugog, a ni boljeg jer majstora nema. Pa mislim da ne bih lako našla ni goreg. A boljeg znam, radio mi u stanu… I čekala bih ga, sigurno bi prije završio uz sve čekanje, nego ovaj kojeg sam morala (doslovno) istjerati iz kuće. A taman dok ga čekam bih našla nekoga da sve to nacrta i složi do kraja, nekog ozbiljnog i odgovornog.
Na krovu i otvorima nismo htjeli štedjeti, ali smo se detaljno raspitali i uzeli najbolji omjer cijene i kvalitete. Doduše, potkrovlje se otelo kontroli kada smo stavili krovne prozore i kada je taj stari mali tavan, postao predivno potkrovlje. Nismo mogli stati, ajmo i gore podno, ajmo i gore parket… Zbog toga smo sad svi bez ormara jer je budžet otišao na neplanirane stvari. Ali nije nam žao, potkrovlje je predivno! A ormari će već doći na red, regal za knjige u dnevni i Studijo tapete nadam se!
Ono što je važno je da smo „istjerali malter iz kuće“, odnosno, nema više velikih radova, sve što smo zamislili uspjeli smo odraditi. Moja predivna velika staklena stijena u blagovaoni je nadmašila moja očekivanja i toliko podigla prostor – ranije pregrađen u tri sobice i mali hodnik. A sada predivan open space dnevni s blagovaonom i kuhinjom, pun svjetla.
Otvori koji daju odličnu zvučnu i toplinsku izolaciju, u kombinaciji s novom fasadom, krovom i dizalicom topline rezultiraju računima za grijanje manjim nego što smo imali u stanu.
Veeelika greška da se nismo prijavljivali na natječaje za subvencije za podizanje energetske učinkovitosti. Ali mi smo htjeli krenuti s radovima, a natječaj je taman bio prošao. Do slijedećeg je trebalo čekati par mjeseci, a mislili smo “mi ionako radimo ‘samo’ krov i otvore”.
Na kraju smo se slijedom događaja odlučili staviti dizalicu topline. Prijatelj je složio cijenu za fasadu koju nismo mogli, a ni htjeli odbiti. Sve adaptirali od vrha do dna, a ni kune subvencije. Zašto – opet neiskustvo, nestrpljenje, slušanje krivih ljudi… a opet, na kraju, mislim da je uvijek sve kako treba biti, i da je tako najbolje.
Puno živaca i energije su nam potrošili krivi ljudi, fuš majstori, muljatori, ali smo upoznali i divnih ljudi, majstora. Kroz tu kuću i mučan proces adaptacije naučili smo puno životnih lekcija na svim frontovima, ali i nas dvoje jedno o drugome. U jednom trenutku, iskreno, mislila sam da je za mene jedino što će mi spasiti zdrav razum da kuću zapalim, a muža ispalim. Ali preživjeli smo! I mogu reći sa sigurnošću, ako smo sve to prošli, i u svemu tome još i upis jednog djeteta u srednju školu u Gradu Zagrebu, drugo dijete u spektru autizma i svakodnevno na terapijama, srednje zapostavljeno dijete… I nismo se razveli?! Ma nećemo se nikada ni razvesti! Nakon svega se to niti ne isplati, hahah.
Jedino ne znam kako da se riješimo komaraca u vrtu od proljeća do kasne jeseni, i zato ne možemo uživati u vrtu kako i koliko bi htjeli. Ako za to imate neko rješenje, javljajte, živi bili!
Hvala Bobi na svesrdnoj pomoći, podršci, savjetima. Hvala mojim dragim fotografima iz tima Foto studio Zoka. Hvala svim dragim suradnicima, prijateljima, kumovima, roditeljima, bez kojih se ova naša priča nikako ne bi mogla zaokružiti. Nadam se mnogim kavama, ručkovima, druženjima u našem predivnom domu koji bez svih vas ne bi postojao. Hvala!
