Jučer sam vam pokazala kako nam je bilo u Biberonu. Danas je na red došla Meet Mia. Saznajte da li pobjeđuje kolač ili interijer ili… Ukratko, Meet Mia kada u nju stignu Ana s bloga Mjesto za kavu i ja
Koncept je dakle isti. Ana Horvačić Debić s bloga Mjesto za kavu i ja, dvije frendice koje vole otkrivati nova mjesta u gradu i piti kave, idu dva, tri, puta mjesečno na kavu, čaj, kolač, štogod… potpuno nenajavljeno. Ponašamo se kao normalni gosti i sve tiho promatramo i u glavi bilježimo pluseve i minuse te potom sve zajedno prokomentiramo. Tek nakon toga, pričamo s konobarima i vlasnicima, dogovaramo snimanje interijera. Borko Vukosav je u ovoj priči paparazzo guy i osoba koja kasnije, najavljeno, snima interijer.
Jučer sam vam pokazala kako nam je bilo u Biberonu, novoj slastičarnici u Importanne galeriji koju je uređivala Brigada. Danas je na red došla Meet Mia u Vlaškoj 43. Interijer su uređivale mlade i jako talentirane cure Marita Bonačić i Negra Nigoević.
I njih dvije su baš kao i Brigada (arhitekura) i Locastic (vizualni identitet) radile total dizajn prostora s vizualnim identitetom. Za Miu (vlasnica se uistinu zove Mia) su radile apsolutno sve – logo, interijer, stajling, dizajn takeaway kutija, jelovnike, pomagale oko naziva kolača… dakle apsolutno sve.
Rezultat?
Ani je ovo trenutno najljepše mjesto u gradu. Meni…
No, ajmo iz početka.
Prvi dojam…
Ana: U Meet Mii sam bila već nekoliko puta pa ne mogu govoriti o prvom dojmu. No, mogu se sjetiti tog prvog dojma. Znam da me slastičarnica osvojila na prvu. I od tada je to mjesto kojem se stalno vraćam. Prekrasno uređen interijer, pažljivo birani detalji, slastice kao da su došle ravno iz Pariza, što nije ni čudo jer je vlasnica provela neko vrijeme u Francuskoj gdje se i zaljubila u francusku kulturu i kulinarstvo.
Boba: Wow. Lijep prostor, ugodan, topao, s karakterom. Vitrina s kolačima, još jedan veliki WOW.
Ok, a sad drugi…
Ana: Sve je manje-više onako kako sam zatekla i zadnji put kad sam bila… Sigurno je tu poneki novi okus, sigurno je na stolicama sjedilo i uživalo već more ljudi, možda se i našao koji mrgud. Znam sasvim sigurno da se kovao plan za 2016. na Staru godinu na jednoj od tih stolica, a i pričale su se neke divne priče o Zanzibaru i Londonu za stolom do…
Odlutala sam… oprosti… Ono što mi je malkice bilo čudno ovaj put je hrpa nekih božićnih detalja koji mi nekako i ne idu uz taj prostor (ili barem ne svi). Ne hejtam Božić i dekoracije, samo mi je prostor sam po sebi sređen do najsitnijeg detalja pa mu i ne treba toliko… hmmm, svega.
Boba: Slažem se, malo je pretrpano. Ja bi iduće godine smislila nešto drugačije. Nešto diskretnije, možda neobičnije. Ili bi privremeno maknula neke stvari iz stalnog postava u interijeru koje koloritom ne pašu u ovu božičnu priču.
Kakva ti se čini ponuda?
Ana: Sviđa mi se što imaju torte i kolačiće koje nigdje drugdje ne možete naći u Zagrebu. Zaista su uvijek tako dotjerani i lijepi. Sviđa mi se što nemaju uvijek macaronse, ali kad ih i imaju nikad ne odskaču kvalitetom kao možda na nekim mjestima u gradu. Nisam još imala prilike pojesti doručak ovdje i mislim da ću ga i preskočiti. Meni to mjesto miriše na slatko i slastice. Tako ga doživljavam.
Boba: Meni kolači izgledaju jako lijepo. Sjedi 5. Svaki je drugačiji, poseban, dekoriran, napravljen za sebe.
A konobar?
Ana: Tog konobara koji nas je poslužio taj dan znam iz jednog drugog kafića francuskog štiha. Tamo je bio simpa, a i ovdje je. Trudi se pomoći oko izbora kolačića i radi to na sasvim nenametljiv način. Upoznat je sa sastavom kolača, što je super. Objašnjava zašto je kolač od kestena s kruškom odličan izbor. I nagovorio me bez problema.
Boba: Je, dečko je sladak. Vjerojatno neke curke dolaze baš zbog njega u Meet Miu. Sjećaš se kako smo kao klinke u neke birceve uvijek odlazile…
I dobile smo kavu…
Ana: Prepoznatljiva šalica Illyja, okus dosta dobar, čini se da je sve porihtano na aparatu kako treba, nema crteža napravljenog mlijekom i konobar se ispričava zbog toga. Da je znao da ćemo fotkati, potrudio bi se, kaže. Opraštam mu djelomično, jer je simpatičan, ali opet mislim da se uvijek treba truditi.
Boba: Sretna sam što ćeš me naučiti piti kavu. Meni je super.
A stigao je i kolač…
Ana: Moj je kolač stvarno fin, jaaaako dobro izbalansirani kesten i kruška. Nikad nisam razmišljala o toj kombinaciji. Odlična preporuka konobara! Uspjela sam izaći iz komfort zone koju čine slastice od čokolade i ovaj put spremno zaobišla njihov sjajni Cheesecake s pistacijama. Iako… malo mi je falilo da ga opet naručim.
Boba: Prava čokolada. Kremast, a ne vrhnjast. Odličan omjer šećera. Ne presladak. Finiji nakon što malo odstoji na sobnoj temperaturi kada keks postane mekši. Ili u prijevodu, super.
ekipa KOJA ZALAZI?
Ana: Baš gledam ekipu oko sebe i mogu primijetiti da je mjesto za sve, za onog tatu s klincem, za strance za susjednim stolom, za curke s nekog faksa, za par koji dijeli kolače, za gospođe u godinama. Ja bih ovdje došla i s mužem i s frendicama, sa sestrom i mamom, i s klincima, a i sama. Čini mi se mjesto za planiranje lijepih stvari za nadolazeći tjedan.
Boba: Volim mjesta koja su puna. To u mom svijetu znači da je dobro i da je ponuda svježa.
Dress code?
Ana: Dugačka suknja, crveni nokti i čizme. Majica s jednorogom. Naočale.
Boba: Ja bi tu došla u nekoj haljini na volane s pundžom. Ali frajerskom. Iako mislim da tu možeš doći svakako obučen. Fino je, ali nije pretenciozno mjesto.
Cijene?
Ana: Novčanik se ne osjeća sretno nakon izleta u Meet Miu, ali njegov vlasnik osjeća izrazito zadovoljstvo kad jede tortu gdje se ne štedi na namirnicama (pogotovo kad se radi o pistacijama koje ionako nisu jeftine). Platiti više i biti sretan, ili nešto malo manje i ostati razočaran, pitanje je?
Boba: Super si ovo rekla. Ja sam uvijek za užitak.
Ok. Koji ti je najveći plus?
Ana: Povremeni macaronsi u ponudi i sreća kad ih nađem. Nasmijani konobar koji se trudi pronaći idealan recept za moje (i tuđe) nepce. I opet, interijer!
Boba: Interijer, lusteri, stolice, heksagon kao element koji se proteže po cijelom prostoru, logo, ime, lijepi i ukusni kolači… i apsolutno ta želja za perfekcijom. Vidi se to. Osjeti se.
Minus?
Ana: Možda djelomični minus je kava i pristup k njoj. Toliko je sve pažljivo složeno, interijer, slastice koje se nude, pa čak i ambalaža u kojoj se mogu ponijeti da mi je možda žao što i kava nije uvijek brižno pripremljena. Činjenica je da je zadnji put bila do sada najbolja kava koju sam pila u Meet Mii… ranije ni “marka” Illy nije pomagala.
Boba: Božićne dekoracije. Ne trebaju i medvjedići i lampice i grančice i… Nešto je od svega toga trebalo maknuti jer je prostor sam po sebi lijep.
Dolaziš opet?
Ana: Oooo da… svaki put kad se vraćam s Medicine pitat ću ima li macaronsa. I onda ako baš i nema, zadovoljno ponijeti kolačić od jabuka i grickati ga do Trga (kao nekoliko puta do sada).
Boba: Da, a i u dobrom je susjedstvu.
A sad Meet Mia ispričana Borkovim okom. (Btw sve fotke su nastale nenajavljeno. Kada smo se bili najavili, bilo nam je previše ljudi u lokalu. Nakon takva dva puta, banuli smo jedno jutro, pred samo otvaranje…)
