Dugo se bavim ovim poslom. I zaista vidjela sam i posjetila jako puno interijera… U jako malo njih bih se odmah, ali odmah, željela preseliti. Ovo je jedan od njih
Mi ljudi koji volimo interijere lako se prepoznajemo. Obično se vrlo brzo povezujemo i shvaćamo koliko imamo zajedničkih tema i strasti koje su mnogima potpuno neshvatljive. Čudne… Jedna od tih strasti je ljubav prema starim velikanima moderne – Galiću, Vitiću, Planiću, Le Corbusieru…
Kada god posjećujem stan u jednoj od tih poznatih zgrada koje su radili ti D arhitekti osjećam se nestrpljivo, uzbuđeno. Uvijek me zanima kako je ljudima živjeti u tim spomenicima arhitekture o kojima čitamo u udžbenicima i kako stvari funkcioniraju danas, 50, 60, 70 godina nakon projektiranja funkcioniraju?
Jel’ zgrade prokišnjavaju, jel’ su fasade otpale, jel’ su stanari u njima sretni ili su pregradili i porušili stanove do neraspoznatljivosti?
Penjem se s originalnim liftom iz tog doma i ulazim u stubište s nevjerojatnom količinom cvijeća. Cvijeće u stubištu, na ogradama, na galerijama, balkonima…
I ulazim u stan. Na podu bijeli poliuretan, na stropu originalne fert gredice iz tog doba… Uz sjevernu galeriju se kuhinja, a uz južnu je dnevni boravak i blagovaonica. Između kuhinje i dnevnog boravka je kupaonica koja je spojena s kružnom vezom sa spavaćom sobom s jedne strane i hodnikom s druge strane.
– Ajme koji tlocrt. Nevjerojatno mi je kako su ti majstori arhitekture bili ispred svog vremena…
– Apsolutno si u pravu. Ja sam baš jako dugo želio kupiti stan u ovoj zgradi i doslovno sam ga kupio 10 minuta od trenutka kada je čovjek stavio oglas – priča mi Mario Malnar, vlasnik stana koji ga je sam, te uz pomoć prijatelja povjesničara umjetnosti, uredio.
– Tada sam još radio u firmi koja je imala ured jako blizu Vukovarskoj. Sjećam se bilo je jutro oko gableca i ja sam kao i svakog dana gledao što ima novo po Njuškalu i ostalim oglasnicima. Kad sam ugledao stan u Galiću u Vukovarskoj odmah sam nazvao, a već za 10 minuta bio sam u stanu i odlučio da je to to – priča mi Mario koji je inače davnih dana sa sestrom živio u podstanarskom stanu u toj zgradi.
– Ja nisam arhitekt, ali ne trebate ni biti da bi shvatili što je kvalitetna zgrada s pametno projektiranim prostorima. Sestra i ja godinama smo živjeli u stanu s većim modulom koji ima dvije spavaće sobe i ukupno oko 100 kvadrata, a sada sam u ovom manjem od 65 kvadrata s jednom spavaćom sobom koja je idealna za samce i parove – objasnio je Mario.
– Odrastao sam u obitelji u kojoj su svi imali smisla za estetiku – tata fenomenalno crta, izrađuje uporabne predmete i stalno nešto majstorira; mama oduvijek stavljala naglasak na lijepo odijevanje i lijep i ugodan životni prostor. Sitnice su oduvijek činile naše životne prostore drugačijim. Moja nona imala je valjda najveću dotu na Visu jer se nikako nije htjela udati (smijeh). Međutim pravi skupljači i šminkeri bili su moji baka i dida. Dida je volio fine stvari, nikad ga nisi vidio bez zlatnog sata, svilene kravate. On i baka na slikama su dotjerani i modno usklađeni do detalja poput zlatne dugmadi za manžete, njegovih i njenih, isti stil samo drugačije veličine. Ja i sestra ih još uvijek imamo kao i dobar dio bakine i didine kolekcije finog porculana, svilenih ćilima, alabasternih figurica, slika… – priča mi Mario i pokazuje divne antikvitete koji su u obitelji već generacijama.
Divno si spojio te ornamentirane, starinske predmete sa suvremenim komadima namještaja.
– Hvala ti. Da, u ovom stanu ima stvarno svega. I jako skupih dizajnerskih predmeta s potpisom, emocionalno vrijednih antikviteta, ali i nekih low cost rješenja i stvari iz Ikee… Istina, ima jako puno poklona. Obožavam darivati i dobivati poklone. Evo i ova slika na zidu pod nazivom ‘Koraci’ još uvijek čeka osobu za koju je kupljena. Ima simbolično ime – kaže Mario…
– Vidim voliš dobru kozmetiku.
– Ne samo da volim kozmetiku i uvozim je. Čovjek prirodno gravitira onom što voli. Pa tako imam i svoj brand nakita. Moja sestra ima Instagram posvećen nakitu. Što ćeš, zarazili smo se onom dugmadi za manžete – smijemo se.
Ne mogu vjerovat kako je svijet mali, pa ja sam baš nedavno gledala tu tvoju kozmetiku i razmišljala o vašim predivnim ambalažama…
– Da, uistinu je mali svijet. I stvarno mislim da u životu treba uživati i radit ono u što vjeruješ i što voliš – priča mi Mario.
I ja u to vjerujem.
Gledam ovaj stan i totalno se mogu zamisliti u njemu. Najdraže mjesto bio bi mi ovaj kauč koji gleda na divnu prostranu terasu s gigantskom agavom…
Agava i fikus lyrata – moje najdraže biljke.
Puštam vas da uživate u ovom divnom stanu i fotografijama Sanje Bistričić.
