Suprug i ja smo se prijavili kao volonteri za testiranje nove Zračne luke Franjo Tuđman. Kriomice smo fotkali, evo kako izgleda nova Zračna luka mjesec dana prije velikog otvorenja.
Obožavam aerodrome, letove, avione. Kada god mogu putujem s avionom. Zato nisam puno kalkulirala kada sam čula da Zračna luka traži volontere koji žele glumiti putnike. U trenu sam nagovorila muža da se prijavimo.
– To testiranje traje cijeli dan, idemo zajedno, brže će nam proći vrijeme, a i ti kao arhitekt puno ćeš lakše i brže vidjeti neke nedostatke ili pak pluseve? Naravno, kao pravi muž, odmah je pristao.
Aerodrom sam nazvala davno, još u 12 mjesecu. Mogla sam birati nekoliko termina, odlučila sam se za onaj kojeg je službenica nazvala generalna proba. Ipak, htjela sam što bolji i potpuniji dojam, što bliže otvaranju. Naravno, da me malo bilo frka da se netko iz raznih drugih novina i portala ne dosjeti isto, pa da ja ni kriva ni dužna ne ispadnem kao plagijator ideje. Ali nije… No, to uopće nije ni važno.
– Dogovor je ovako, dođite u četvrtak 23.2. u 10 do 9 ujutro ispred nove aerodromske zgrade. Ako dolazite s autom imat ćete osiguran parking, a možete doći i s busom. Imate osiguranu hranu i piće i do 4 sata biste trebali biti gotovi – pričala mi je užasno ljubazna gospođa s kojom sam dogovarala volontiranje. Nazvala me još jedanput, par dana prije, čisto da provjeri da li dolazimo. Potvrdili smo.
A sad mala digresija. Razlog zašto sam dodatno uzbuđena oko nove aerodromske zgrade je zato što sam cijelu tu priču pratila od samog začetka, prije više od 10 godina. Sjećam se točno trenutka kada sam saznala da naši planiraju organizirati veliki međunarodni arhitektonski natječaj i pozvati superstarove Foster & Partners, Zaha Hadid Architects, Shigeru Ban… Na poslijetku na natječaju su pobijedili akademici Branko Kincl i Velimir Neidhart s Jure Radićem i konzorcijem IGH.
Vozimo se prema zračnoj luci, putem kojim se neće voziti nakon 28.3. kada se planira veliko otvorenje. Tada će se otvoriti odvojak s kojom ćete direktno doći do aerodromske zgrade, s ceste koja spaja Domovinski most i zaobilaznicu Velike Gorice. Sada smo išli po nekoj pomalo divljoj cesti od starog aerodroma Pleso, između terminala Croatia Airlinesa i vojnog dijela aerodroma. Zato je valjda i bodljikava žica na toj strani ceste gdje je vojni aerodrom. Bizarno malo izgleda voziti se pored bodljikave žice.
Stižemo. Parkiramo se. Došli smo ispred te zgrade duge čak 350 metara koju već dugo gledam kako se gradi iz raznih dijelova grada. Sada sam blizu nje i dojam je dobar, ali nema onog wow efekta.
Šetamo, fotkamo se, navirujemo posvuda. Dolazimo tik do zgrade. U prizemlju piše Centar za posjetitelje. Tu je panoramski lift i pokretne stepenice. Penjemo se po stepenicama. Prvi wow sam izustila kada smo se popeli na plato.
Ta terasa na +2 etaži je zapravo ulaz u aerodromsku zgradu, odnosno u salu za odlaske putnika. Samo par koraka i ulazamo u nju. U salu za check-in. Drugi wow izgovaramo oboje.
Bijela čelična mero konstrukcija, koja je inače i zaštitni znak Poljuda, ovdje osvaja na prvu. Konstrukcija se sastoji navodno od 102 stupa i 26 tisuća štapova spojenih sa 6100 kugli. Nisam brojala, ali sjećam se intervjua s akademikom Brankom Kinclom.
Umjesto predviđenog staklenog krova, zbog smanjenja troškova krov je samo djelomično ostakljen. S obzirom da je bio izrazito sunčan dan, to je zapravo i odlično rješenje jer je svjetlo baš jako ugodno.
Kada uđete, s lijeve strane odmah je info pult, par koraka dalje i s lijeve i desne strane su boxevi za check-in i predaju prtljage. Dosta toga je nedovršeno, pa tako i kiosci koji će biti odmah na ulasku u salu.
Signalizacija je meni bila jasna i vidljiva. No, čula sam jako puno primjedbi upravo na to. Čekamo da pristignu svi volonteri i osoblje koje nas dijeli u grupe i daje nam uloge.
Ja sam Antea Katavić, a moj suprug Korina. Nas “dvije” smo sestre koje idu u Zadar. Trebamo stići na avion u 11.15. i imamo svaka po jedan veliki kofer pun odjeće.
Na ulazu si biramo kofere. Izabrali smo si na cvjetiće, roze. Smijemo se kao tinejdžerke. Ufurali smo se ulogu.
Okrećem se oko sebe i gledam malo ljude. Ima uistinu svega. Obitelj s kaubojskim šeširima za koje nisam sigurna jesu li rekvizit ili njihov osobni modni izričaj. Ima dosta veselih i duhovitih penzionera, nešto parova i učenika. Po razgovoru mislim da su to učenici iz neke prometne škole.
Svi se smiju svojim ulogama. Neki putuju u Dubrovnik, neki u Toronto, neki u Dohu, Amsterdam… Bar tako mislim, s obzirom da se ti nazivi gradova vide na glavnom displayu u sali za odlaske.
Istina, malo mi je čudno što poslije nisam vidjela Dohu i Toronto, nego samo Zadar, Munchen, Dubrovnik, Frankfurt, ali vjerojatno je to dio scenarija.
Naš zadatak je da se prijavimo na let i kao putnici odradimo sve radnje do boardinga, a nakon svega toga ispunit ćemo upitnik i dati neke svoje sugestije kako bi osoblje moglo unaprijediti uslugu.
Na info-displayu piše check-in za Zadar na šalterima B5 do B10. Dolazimo svaki sa svojim koferom i nalaktimo se na B5.
Sve je kao pravo. Dajete kartu, važete i predajete prtljagu, dobijate boarding pass i smiješak od aerodromskog osoblja.
Zaputili smo se prema izlaznim peronima, naš izlaz je broj 12. Pratimo oznake. Ravno, pa gore. Sjetim se da bih mogla na wc. Odlazim u potragu. Ni jedan ne radi.
Vraćam se. Penjemo se gore po elevatoru na treću razinu. Tu je osobni pregled. Sve je jako tečno i uobičajeno. Sve standardno.
Suprug se sjeti da sa sobom ima švicarski nožić. Naravno da ga je radar skužio. Sretna sam zbog toga. Ipak je sigurnost strašno važna u ova luda vremena.
Idemo dalje prema izlazu 12. Pratimo strelice i brojeve, vrludamo hodnicima. Spuštamo se ponovno na drugu etažu, pa na prvu, pa opet malo vijugamo i u prizemlju smo, u čekaonici za izlaze 10-12. Čekamo boarding.
Ovdje na izlazima 10, 11, 12 će biti domaći letovi pa pretpostavljam da će se osim u Zadar tu ići i za moju Pulu.
Tu ću vjerojatno već uskoro moći popiti preskupu kavu, presvući Lovru i Fabijana u posebnom odjeljku za bebe… Odlazim do wc-a. Svi su zatvoreni. Ali ipak imam sreće. Onaj koji me najviše zanimao, a to je onaj s mogućnošću presvlačenja beba je otvoren. Sve mame i tate znaju zašto je to važno i vjerujem da će se svi složiti samnom da je ovo preuska klupica za prematanje beba. Ne znam, možda će na klupicu doći još neka šira prematalica, ali ovako je to preusko.
Vraćam se u čekaonicu. Pričam malo s ostalim volonterima i osobljem, prisluškujem dojmove.
– Užasno je nepregledno. Nisam uspjela naći gdje je što. Displayi su užasno mali i prenisko su postavljeni. Kada ti se netko stane ispred uopće ne vidiš ni gdje je natpis – priča jedna grupica srednjoškolaca.
Bakice komentiraju: Razočarana sam, ovo nije ni blizu gotovo. Pa kako će oni to završit za manje od mjesec dana?
Treća skupina opet komentira displaye: Ništa ne vidim što piše. Jao onom tko zaboravi naočale.
– Ne znam, meni to izgleda previše sterilno. Meni je ljepši stari – kaže djedica.
Meni stvarno nije ljepši stari i potpuno je to neusporedivo. Ovo je normalan aerodrom kojeg odavno ima svaki ozbiljniji turistički grad. Nadamo se da će Zagreb to i postati i da će uskoro zaista ispunjavati plan, a to je 5 milijuna putnika godišnje i povrat tih 331 milijun uloženih eura u izgradnju novog terminala.
I kada imate opet testiranja?
– Još samo jedno 7. ožujka, a nakon toga 14. ožujka je probni let. I jel možemo doć, pitaju volonteri? Stjuardesa se samo nasmijala, jasno je za koga je rezerviran.
I kako se vama sviđa? Zapitkujemo osoblje?
Pravi su profesionalci. Odšute i nasmiju se.
Btw, čula sam interne razgovore osoblja: primjećuju nedostatake kod signalizacije, preuske hodnike, stvari koje se već sad klimaju, stakla koja su već sad popucala… Ali zato i postoje ovakva testiranja…
Ali ja odbijam biti hejter. Uvijek. I reći ću: novi aerodrom je super. Fakat mrak. D place.
– Boba, a šta misliš kako bi izgledao da ga je projektirao Foster, Zaha ili Shigeru Ban?
– Dražen, ne provociraj.
Snimili smo i neki mali video, pa evo…
