Lekcija o strpljivosti i brzopletosti. Čekaš ga tjednima, a onda ti na par stepenica ispred stana padne i razbije se… True Story o adaptaciji stana Andree Andrassy – izgubljeni predzadnji nastavak
Pauza je bila jako duga. U trenutku kada smo trebale snimiti zadnji set slika za serijal Dnevnik adaptacije Andree Andrassy, shvatile smo da nismo zadovoljne jer nije apsolutno sve bilo dovršeno i dogovorile smo se za ponovno fotografiranje.
Istina je i da smo mogle preživjeti bez tog jednog ogledala, ali bila nam je to još jedna isprika za dan pun smijeha i zafrkancije. Volimo snimanja i druženja, šta ćeš…
Uglavnom, prvo nismo stigli obaviti fotkanje zbog skijanja, putovanja i pregustih rasporeda, a onda je nastupio ‘lockdown’ i odjednom smo sve tri imale previše vremena, ali smo ipak štreberice i nismo htjele riskirati… Zato se s pauzom od gotovo 3 mjeseca oboružane maskama i 80 postotnim alkoholom, pripremamo za konačno snimanje Andreinog stana.
No, kako bi vas malo ufurali u sve ono što se dogodilo Andrei Andrassy prilikom uređenja svog stana i kupaonice, donosimo “izgubljeni nastavak”. Predzadnji. Uživajte u ovom nastavku, a u međuvremenu nadajmo se do neće doći do ponovnog ‘lockdowna’ koji bi nam opet pomrsio planove…
Sa zadovoljstvom vas prepuštam spisateljici i kolumnistici Andrei Andrassy.
PIŠE: ANDREA ANDRASSY
Kažu da ne postoje glupa pitanja, samo glupi odgovori, ali kad pogledam unatrag, jasno mi je da je “hoće li radovi biti gotovi unutar 2-3 tjedna” zapravo bilo jako glupo pitanje.
“Bit će ti prekrasno jednom kad završi” – bit će, a nakon mjesec i pol dana radova, napokon vidim naznake tog prekrasnog.
Imam parket – cijeli stan mi miriše na drvo, što je jedan od najljepših i najopuštajućih mirisa na svijetu.
Imam i vodoinstalatera – vratio se s godišnjeg i spreman je postaviti sve one prekrasne stvari koje su već odavno stigle iz Duravita.
Imam i virozu, što je najgluplja moguća verzija viroze jer su svi vani i piju koktele, a ja sam doma i pijem čaj. Nisam ju dobila zbog toga što sam sjedila na podu, jer kad sjediš na Mopar parketu, i dalje ti je toplo.
Imam i jednu poprilično važnu obavezu prije dolaska vodoinstalatera – pokupiti mali umivaonik koji ćemo smjestiti u wc.
Najradije bi ostala doma i prihvatila ponudu vodoinstalatera da mi ga on pokupi na putu do mene, ali vrag mi ne da mira i sama odlazim po njega. Ima 8 kila, toliko malo nema ni kofer koji unosim u avion kad putujem, tako da nije strašno.
Ono što je strašno je to što sam toliko izmorena od viroze i čišćenja stana da su mi stepenice na putu do stana dovoljno velik izazov da na drugom katu – samo kat prije svojeg – padam.
Pada i umivaonik, leti niz stepenice.
“Nije se valjda oštetio” – razmišljam dok ga podižem s poda, iako znam da je nemoguće da nije. Ovako izgleda u originalnoj verziji.
Ovako izgleda moj.
Ovo je savršeno vrijeme za slom živaca, ali srećom, tijekom radova sam naučila da živciranje nema smisla jer nikome ne pomaže.
Zovem Bobu da joj javim novu situaciju, smijemo se jer sve ostalo nema smisla.
Naručit ćemo novi, barem je potrgan ovaj manji, a ne onaj veći koji ide u kupaonu.
Boba i Dražen su ovako zamislili priču s ormarićima.
Ormarići su gotovi, rađeni su po mjeri, sad samo čekaju da ih se postavi.
Trenutno su u stanu preko puta mojeg, onom koji sam unajmila do 15.9. Produljila sam najam do 15.10., što sam odlučila prešutjeti majstorima – možda nije lijepo od mene, ali znam da ću tako lakše stvoriti pritisak da što prije moramo biti gotovi.
Prije mjesec i pol smo imali ovo.
Sad imamo ovo.
I ovo.
I ovo.
Ovo su plahte u kadi jer sam ju htjela zaštiti od prašine – znam da sam mogla i bolje ali poslužilo je.
Moja ideja za popunjavanje niše u zidu je bila da se u njoj napravi veliki ormar u kojem će stajati sve stvari koje mi trebaju (i ne trebaju) u kupaoni.
Boba je to dopunila svojom genijalnom idejom – na vrata ormarića ćemo staviti antracitno
laminirano staklo koje će savršeno povezati sve u cjelinu.
To je zadnja faza, faza u kojoj dolaze ogledala, držači za ručnike (ne možete zamisliti koliko je teško pronaći crnu, mat varijantu) i nešto čemu sam se jako opirala iako su Boba i Dražen inzistirali da je to savršeni dodatak kupaoni i wc-u — visilice uz ogledala.
Popustila sam, naravno, jer kad već razbijam umivaonike, zašto ne bih razbila i neke predrasude koje imam o rasvjeti u kupaoni?
– NASTAVLJA SE (NADAMO SE) USKORO –
Evo i linkova na prethodne nastavke:
