Ovo je tu bila kuća bez kupaonice, bez veš mašine, prava seoska kuća siromašne Istre. Zavirite u kuću u kojoj je odrastao Boris Ružić, dizajner onih čarobnih istarskih vila za odmor
Kontekst je važan. Korijeni. Emocije. Psiholozi kažu da je ne samo prvih 3, nego prvih 8 godina najvažnije za formiranje čovjeka – za njegovu svijest o sebi, doživljavanje svijeta, emocije, frustracije, upornost, vizije, snove…
On ponekad još uvijek sanja da je u ovoj kući, u toj kući s madracima od slame, bez kupaonice. Sve mu je to i dalje jako živo… Svi ti zvukovi, mirisi, boje, okusi.
I sretan je, jako. Možda i sretniji nego danas, kada ima brdo poslova, projekata, nekretnina i pokretnina koje je stekao isključivo sam, radom i upornošću.
– Bili smo strašno siromašni. Baka je pala, razbolila se i mi smo se u mojim ranim godinama iz Pule preselili na selo, u Radetiće, u ovu bakinu i didinu kuću u kojoj je i moj otac odrastao.
Tada, početkom 70-ih, istarsko selo bilo je potpuno različito od onog danas. Bilo je ruralno, siromašno, zaostalo. Baš kao iz pjesama Mate Balote. Prava mižerija. Sela još uvijek nisu imala vodu, struju, kanalizaciju, telefon… ljudi su radili u polju od jutra do mraka, družili se, pomagali, dijelili sve što su imali.
A djeca su slobodno trčala po poljima, bila vani od jutra do večeri, smišljali svoje igre i kući se vraćali umorni i sretni, bez opterećenosti tko nosi kakve tenisice, kakav mobitel ima…
Sve je bilo puno jednostavnije. Ljepše. I volio bih se vratiti u to doba – priča mi Boris Ružić, dizajner mnogobrojnih čarobnih interijera koje sam vam neke i pokazivala – stan Rigo Rovinj, Art hotel Almayer u Zadru, Villa Grotte u Balama, još jedna njegova vila u Radetićima.
Stojimo u kuhinji, danas lijepoj, komfornoj, fino uređenoj, pored nje je mala blagovaonica, dnevni boravak, gore su sobe… Sve je preuređeno sa stilom, međusobno usklađeno po bojama, materijalima, teksturama, dizajnom.
Razgledavam kuću, divim se, pričam o svemu i svačemu. On šuti. I tek onda zapravo sve shvaćam. Koliko suza, kapi znoja, rada… stvarno treba do jednog sna.
– Čim sam zaradio dovoljno novaca da krenem u preuređenje, ni sekunde nisam dvojio. Cijelu kuću sam imao odavno isprojektiranu i rekonstruiranu u glavi – ispričao je Boris Ružić, pokazujući nam staru kamenu kuću iz kraja 19. stoljeća koja je zadržala svoju izvornost.
– Tradicija je dio identiteta, a identitet je temelj osobnosti svakoga od nas. Tradicija je živi organizam koju onda prenosimo na svakodnevicu, pa tako i u interijer. Arhitektonsko i dizajnersko uređenje u kojem nije sazdana tradicija jednoga podneblja, prazna je ljuska, forma bez sadržaja – govori Ružić, dodajući kako svoju inspiraciju traži u tradiciji, ali uz neku suvremeniju interpretaciju.
– Kuću je trebalo u potpunosti rekonstruirati, bilo je tu puno radova, a najkompliciranije je bilo napraviti fasadu. Naime, nekada kuće nisu bile ravne. Sve se radilo od oka, a i godine su odradile svoje… prateći opnu kuće kako bi zadržala staru fizionomiju i oblik – objasnio je Boris Ružić, pasionirani perfekcionist koji ništa ne prepušta slučaju.
– Da, još kad sam bio mali volio sam naređivati i postrojavati ljude. Omiljena igra bila mi je kazalište i to na način da sam ja glumio redatelja koji je djeci govorio gdje da idu i što da rade… Naravno, djeci se to nije sviđalo i često sam ostajao sam u toj svojoj igri – smije se Boris, danas ponosan na svoju snagu, aroganciju i tvrdoglavost koju uopće ne skriva.
No, vratimo se na početak priče. Djetinjstvo nas određuje, naši korijeni, proživljene emocije, boje, okusi…
Zato vjerojatno ovo dvorište i izgleda kao savršena kulisa za predstavu. Predstavu o jednom dječaku koji je sanjao velike snove. U bojama.
Evo još slika, uživajte u galeriji koju je snimio fotograf Borko Vukosav…
