On je bio moj grafički urednik u Jutarnjem listu, u doba kada smo zajedno radili prilog Neketnine. Onda je otišao u Njemačku… I vratio se. Ovo je priča o jednom kafiću i njegovom divnom vlasniku Ozrenu Gvozdenoviću
Ovih dana često pričamo o odlascima ljudi u Švedsku, Dansku, Irsku, Njemačku… Mnogi moji prijatelji, kao vjerujem i vaši, su otišli, a mnogi to tek planiraju…
Svatko ima svoje razloge… Rate kredita koje postaju neizdržive, nesigurnost na poslu, neperspektivnost, osjećaj da je negdje drugdje neki bolji život…
Ozren i ja radili smo zajedno u Jutarnjem listu. On je bio moj grafički urednik s kojim sam godinama prelamala subotnji prilog Nekretnine. A onda je, jednog dana odlučio otići. Nije na bauštelu, ali nije radio ni u struci.
– Supruga i sin ostali su u Hrvatskoj, a ja sam radio u Njemačkoj. Cilj mi je bio riješiti se kredita u Švicarcima koji nas je stvarno gušio. I kada smo se malo stabilizirali i dobili i drugo dijete, odlučio sam se vratiti – priča mi Ozren, vlasnik novootvorenog kafića Modesty u Ciboni, blizu naše nekadašnje firme.
– Kao klinac sam se bavio ugostiteljstvom i to mi uopće nije strano. A kada sam se odlučio na povratak u Hrvatsku, logično mi je bilo da otvorim kafić – priča Ozren, koji je sasvim slučajno saznao da se prostor u Ciboni daje u najam.
– Jednog sam dana, dok se još kuhala ideja o kafiću, pričao s prijateljem koji me pitao gdje bi volio otvoriti kafić? A ja sam onako iz glave izbacio: u Ciboni. Tamo gdje je MVP. On mi kaže, pa to ti već godinama zatvoreno i prazno. Shvatio sam to kao odličan znak i evo nas za par mjeseci ovdje – priča mi Ozren u svom vrlo jednostavnom i elegantnom kafiću u kojem dominira drvo, baršun, ugodna rasvjeta, tamno siva i crna boja.
– Ja sam imao jasnu ideju koji ugođaj želim postići, ali sam shvatio da to ne znam sam. Angažirao sam dizajnere iz IQON studija koji su zaista napravili sjajan posao. Apsolutno sve što i kako su nacrtali smo točno tako i izveli. Kao da gledaš u 3D – vizualizaciju – priča mi Ozren, objašnjavajući da je rok za izvedbu bio užasno kratak.
– Dok su arhitekti i dizajneri još uvijek crtali interijer mi smo već počeli s radovima. Vjerujem da su se križali i mislili da smo ludi… No, znao sam da imam vrhunske majstore koji inače rade u Njemačkoj i u to su mi prijateljski odradili u pauzi od par tjedana koliko su bili u Hrvatskoj – priča mi Ozren, dodajući kako je zbog kratkog roka sam preuzeo jako puno stvari oko nabavke i kordinacije posla.
– Budžet nam je bio tanak i morali smo štedjeti. No, opet kod kafića treba biti jako oprezan i štediti samo na stvarima koje su lako promjenjive, dok neke stvari zaista moraju biti kvalitetne jer se jako lako habaju – priča mi Ozren, dodajući da tih mjesec dana koliko je otprilike sve trajalo praktički nije ni spavao više od par sati dnevno.
– S arhitektom smo dogovorili samo idejno rješenje i po njemu smo sve sami radili. Rano jutro prije otvorenja na prozor kafića pokucao mi je arhitekt i s oduševljenjem rekao: pa vi ste stvarno sve uspjeli napraviti točno onako kako je zamišljeno. Kao da gledam svoj nacrt – ispičao je Ozren, pokazujući mi rendere.
I uistinu. Slično je nevjerojatna.
Na podu su pločice velikih dimenzija, na zidu staklo s “antiktnim vintage” ogledalom. Šank, stolovi, separei… većina stvari posebno dizajnirana i napravljena po mjeri za Modesty.
– Da, htjeli smo da praktički svaki stol ima svoju utičnicu i da su stolovi veliki da se na njima može sjesti i raditi na laptopu ili jesti.
Naime, nepušački smo kafić i samim time imamo mogućnost prodavanja i hrane. Za sada su to samo domaći ravioli moje žene, a u planu je i još puno toga – priča.
Čekaj, stvarno imate raviole, jel se mogu i kupiti za doma?
– Mogu. Baš im dizajniramo pakiranje. Želja nam je ponuditi ljudima uz finu kavu, čajeve i pića i nešto ipak malo drugačije što ne mogu pojesti u svakom kafiću ili pekari. Tek smo otvorili, ali radimo na menijima tih malih zalogajčića koje planiramo uvesti u ponudu – priča Ozren.
Jesi prestao pušiti?
– Ma nisam – smije se.
Čekaj imaš nepušački birc, a ti i dalje pušiš?
– Da, ali nekako mi je žao kvariti ga s cigaretama. Sve je fino i ima jako puno tapeciranog namještaja i debelih zavjesa, uvukao bi se smrad. Vani imamo terasu i tu se može pušiti, ali unutra ne dam – smije se Ozren.
I gledam oko sebe, tko su mu gosti?
Krcato je. Većinom mladi poslovni ljudi iz okolnih zgrada, studenti za kompjuterima i tabletima, mama s djetetom, baka i deda koji čitaju novine…
A zašto Modesty?
Oduvijek sam znao da će se kafić zvati po Modesty Blaise.
Evo, još fotografija. Uživajte…
