Muzej se voli s pažljivom brigom o detaljima. Vodim vas u muzej Apoksiomena u Malom Lošinju
Ovo je priča o strpljivosti. Prije 2000 godina jedan je divan kip putovao morem. Pretpostavlja se da je trebao stići u Pulu, možda na Brijune da krasi neku od vila, a možda… Puno toga ne znamo u ovoj priči. No, ono što sigurno znamo je da taj kip 2000 godina strpljivo čekao na dnu mora i da danas ima najljepši muzej na Jadranu – muzej Apoksiomena.
Muzej o kojem su se od 1996. godine do danas napisale stotine, možda i tisuće tekstova…
I ja sam pisala o tom muzeju i tom naočitom kipu atlete koji je na dubini od 45 metara strpljivo čekao da ga se izvadi iz mora i da zasja svojom ljepotom. Čak 3 godine planirali su njegov izron iz mora, a 6 godina restauratori su ga pažljivo čistili od nakupina algi, trava, školjki… Dugo su trajali i pregovori oko mjesta gdje je najbolje smjestiti ga…
No, ni jedan tekst nije me zapravo dobro pripremio za ono što sam doživjela. Ovaj muzej miriše. Miriše na sol, masline, strpljenje, posvećenost, posebnost…
Zaista, Apoksiomen nije mogao dobiti ljepši muzej od ovog.
Bravo arhitektima Idisu Turatu i Saši Randiću te autorima soba: Vanja Ilić u izvedbi Ateliera Donassy (Bijela soba), kulenturato – David Kulen i Nora Turato (Šarena Soba), MKF&AT – Marino Krstačić Furić i Ana Tomić te Bosnić + Dorotić – Maja Bosnić i Ivan Dorotić (Žuta soba).
No, veliko bravo i svima koji se brinu o ovom muzeju da i pet godina od njegovog otvaranja i dalje bude kao nov.
Na ulazu u muzej dočekat će vas papučice s kojima koračate po muzeju. Iz Plave sobe, koja podsjeća na dno mora, polako se eskalatorom penjete do Crne sobe. U njoj je postavljena izložba koja pojašnjava sve teme vezane za samu skulpturu, njezin pronalazak, restauratorsko-konzervatorske radove, važnost, povijesni kontekst…
Nakon ove sobe slijedi Šarena soba, mala amfiteatarska dvorana za projekcije u kojoj se prikazuje dokumentarni film o Apoksiomenu.
Mojoj djeci ovo je bila najfascinantnija soba, od poda do stropa obložena šarenim tepisima različitih boja i visina…
Uistinu, izranjamo u svijet današnjice izlazeći kroz Crveni prolaz koji vodi do “medijske” Žute sobe u kojoj su stotine/tisuće objavljenih tekstova o Apoksiomenu…
Odlično je prisjetiti se što se sve događa paralelno sa stvaranjem jednog ovakvog fascinantnog projekta. Koliko političkih previranja, dogovora, nadmetanja, planova, zastoja… ali na kraju ipak happy end.
Prolaskom kroz vijugavo stubište, takozvanim Prolazom masline, stječemo dojam da smo u utrobi skulpture. Ondje su izložene sjemenke i drveni ostaci koji su pronađeni u skulpturi te će vas dočekati animirani film o mišu koji je navodno živio u skulpturi.
Probuđenih mirisnih i olfaktivnih osjetila dolazimo do Bijele sobe u kojoj je – On.
Kip kojeg ne smijete fotografirati, dodirivati, nego samo gledati i uživati u toj ljepoti…
I tu zapravo doživljavam najveće iznenađenje.
Umjesto hladnog zaštitara koji nas upozorava da se maknemo od skulpture, Apoksiomena čuva jedan čovjek koji je možda i najbolji tihi ambasador ovog muzeja.
– Nažalost, zbog situacije zabranjene su nam vođene ture po muzeju, ali ja ću vam reći par faktografskih detalja o kipu – kaže zaštitar, ispričavši nam niz zanimljivih podataka. Za kraj, kaže nam da na izlazu iz muzeja porazgovaramo s kustosima i saznamo malo više o muzeju te otkrije nam par fotogeničnih točaka izvana odakle možemo slikati Apoksiomena.
Tako se voli muzej te promovira kultura i Hrvatska.
Posljednju emociju izložbenog postava Muzeja, posjetitelj doživljava u Kaleidoskop sobi, vidikovcu na vrhu Muzeja, prostoriji koja kroz stropna ogledala reflektira različite sekvence iz lošinjske luke.
Promatramo Lošinj i dogovaramo iduću destinaciju za šetnju, a potom se spuštamo kroz tamno stubište koje neodoljivo podsjeća na utrobu broda.
Silazimo u prostor gdje se prodaju suveniri. Veliki test svakog Muzeja. Većina hrvatskih muzeja na tom testu padne…
No, ne i muzej Apoksiomena. Ondje će vas dočekati majice i nakit na Apoksiomena koje je radila Branka Donassy, keramika LeBand ceramics te kompletan niz uporabnih i dekorativnih predmeta koji proizlaze iz vizualnog identiteta kojega je radio dizajner Luka Predragović, autor vizualnog ideniteta muzeja.
Briga o detaljima uvijek čini razliku. Vrijedilo je čekati 2000 godina. Apoksiomen je uistinu dobio dom u kojem će jako uživati i gdje ga svi uistinu vole.
I za kraj uživajte u fotografijama muzeja i prigodnih suvenira (za otvaranje fotogalerije kliknite na sliku ispod.)
