Mislila sam da su priče o lošim majstorima prenapuhane, a ispalo je da je to tek skraćena verzija prave priče… Prisjeća se Marijana Mikulić u svom petom nastavku Dnevnika adaptacije
PIŠE: MARIJANA MIKULIĆ
Rujan 2022., izvođači dogovoreni! Po troškovniku naručujemo količine svega, od drvene građe za krov, crijepa, do parketa, keramike. Naravno, na početku radova treba dati dio novaca izvođaču. I tim činom kreće klasična priča stoput čuvena, ali kako smo mi imali iskustvo Super Maria koji nam je radio u stanu (pogledaj ranije blogove), nekako smo mislili da su priče o majstorima koji ne drže do riječi prenapuhane.
Najprije smrtni slučaj u obitelji. Pa korona jednog, drugog, svih članova u obitelji izvođača. Pa dolaze na gradilište kad odvezu djecu po vrtićima i školama, a odlaze u 3 popodne jer djecu treba skupiti. Između se marenda, pije kava u obližnjim kafićima…
U prvom razgovoru je dogovor bio da krov radi njihov podizvođač, gospodin Nedjeljko koji je bio i mjeriti krov, čiju ponudu smo čekali i dobili, no sada vidimo da Nedjeljka nigdje. Radovi se vuku kao onih sedam gladnih godina. Ja svaki dan molim da mi se da plan radova i predviđeni rokovi, nakon mjesec dana od početka radova dobivam izračun: krov i sređivanje zidova iznutra 82 dana! OSAMDESET DVA DANA i tek onda kreće keramika, parket i ostalo.
Momentalni slom živaca sam dobila! Ljudi su ušli u čisto gradilište, sve do cigle i betona stučeno. Treba netko odraditi vodu, struju, grijanje, glazure.. Kad se stavi glazura ide sušenje dva mjeseca pa onda tek parket i pločice. I sve to može krenuti tek kada su gotovi zidovi unutra. A oni nakon već mjesec dana na gradilištu kažu da sve to što slijedi nakon njih može startati tek za 82 dana.
Zovem Marija i preklinjem da preuzme gradilište, ali Marijo, kao i svaki valjan majstor, može startati tek za par mjeseci. Uz najbolju volju nam može uskočiti u prosincu za vodu, a tek iza Nove godine za pločice. Gradnja i obrada zidova tek u veljači sljedeće godine. A nama stižu vanjski otvori, trebamo nekog hitno. Svi me uvjeravaju neka se dogovorim s ovima koji već rade jer da neću nikog tako lako naći da može odmah preuzeti.
Kažu mi da dosta toga može ići paralelno, pa pristajemo platiti i dodatnog radnika da se ubrza. Kapituliram, pristajem, stižu otvori i opet problemi. Izvođač tvrdi da spašava stvari time što probija gdje treba i zazidava gdje treba, a to je njegov dogovoreni dio posla.
No, otvori su na kraju ugrađeni, u jednom danu, kišnom i sivom, ali mene je sunce obasjalo, jer konačno naša kućica poprima neki potpuno novi izgled. U suterenski prostor smo zbog dodatnog svjetla, pored prozora na dvije strane, htjeli staviti i vrata sa staklom. Ali nam je bila važna sigurnosna komponenta, pa smo se premišljali da li staviti protuprovalna vrata i na taj stan. No, u ILSAD-u su nam rekli da SYNEGO prozori jednostavno postižu klasu otpornosti RC 2. A jednostavnim dodatnim mjerama mogu se ostvariti čak i zahtjevi klase otpornosti RC 3. Tako da je dilema riješena, imamo i puno svjetla i potrebnu sigurnost i zaštitu.
Kako se kuća sastoji iz više etaža koje su uži duži prostori, bilo mi je važno vizualno ne smanjivati prostor. Rehau KALEIDO COLOR paleta ima preko 400 nijansi. Boju možete birati zasebno za unutrašnju i vanjsku stranu prozora – npr. za vanjsku boju odaberete antracit, a za unutrašnju klasičnu bijelu. I upravo za tu kombinaciju smo se mi odlučili. Iznutra je prostor vizualno veći, a izvana predivne aluminijske presvlake.
A moja zvijezda je definitivno onaj otvor u kojeg sam se zaljubila već u fotografijama na internetu, predivna velika staklena SYNEGO stijena, zbog koje smo i donijeli odluku uzeti upravo REHAU otvore. Prostoru je dala toliko svjetla i elegancije da je apsolutno nadmašila sva moja očekivanja! Uostalom, kažu da slike govore više od riječi, pa se uvjerite i sami koliko smo dobru odluku donijeli.
Sljedeći put već pišem o potkrovlju, koje je iz malog mračnog tavana, postalo predivan svijetli prostor koji jednostavno nismo mogli ostaviti neiskorištenim… u šta smo ga pretvorili, o tome u nekom slijedećem blogu.
