Renata je novinarka, ali obožava dizajnerske torbe i stara, tajanstvena vrata. Otišla je u školu šivanja i napravila svoju prvu torbu… Danas joj je to postao pravi posao. Upoznajte neke uistinu posebne torbe i(ili) vrata
Ime i prezime Renata Debeljak nekako znam godinama. Viđala sam to ime po Elle, Elle Dekoru, Storyju, Lisi, časopisima Vjenčanja, The Best Shop… a jednako tako, na Facebooku sam viđala neke fora torbe koje me podsjećaju na vrata i koje se skrivaju iza brenda RD code.
Iskreno, uopće nisam skužila da je to ista osoba, dok mi se ovih dana nije javila Renata Debeljak i to s novom mini-kolekcijom inspiriranom crvenim vratima iz norveškog Osla i s bijelim vratima iz iz Jaffe, povijesnog dijela Tel Aviva.
Veza između vrata i torbi i više je nego jasna, a opet ne doslovna i banalna. Jako mi se to sviđa.
Zato smo odlučile malo porazgovarati, evo dijelova iz naše prepiske…
B: Renata, odakle ljubav prema torbama?
R: Čini mi se da sam oduvijek u sebi nosila taj neki ‘senzibilitet’ za neobične torbe. Htjela sam zapravo studirati modni dizajn, ali jedini grad u kojemu sam ga htjela studirati bio je London. Tada su u Londonu živjele neke moje prijateljice, no kako me je tih godina novinarstvo ‘previše uzelo’ i jako sam voljela raditi svoj novinarski posao, odgodila sam taj studij u Londonu, no na kraju nisam ni otišla studirati u London. Iskreno, to je jedino za čime žalim. Uvijek sam voljela nositi neobične torbe, i htjela sam imati torbu koju nema milijun drugih žena na svijetu, znači nešto što je dizajnersko, ali nipošto ne produkt industrijske, serijske proizvodnje. Isto tako sam htjela nositi torbu koja će nešto govoriti o meni, o mojoj osobnosti. Kupovala sam neke dizajnerske torbe, no onda su mi postale preskupe i opet nisu bile ono što sam ja htjela. Zašto baš torbe? Zato što smatram da najviše od svih modnih detalja govore o nama i našim osobnostima, u njima se skrivaju neki naši ‘mikrosvjetovi’ i možemo staviti u njih većinu toga (barem od manjih stvari) što nam je u određenom danu ili trenutku života bitno. Stoga sam u jednom trenutku, bilo je to 2006. godine odlučila da ću pokušati sama napraviti torbu.
B: Jel si znala prije šivati?
R: Ne, prije te odluke doslovce nisam znala uvući ni konac u iglu, dakle nisam znala apsolutno ništa o šivanju i krojenju. A htjela sam sama napraviti torbu, jer sam drugima objasnila svoje ideje, no kada su oni to iskrojili i sašili, bilo je sasvim drugačije od onoga što sam ja u glavi zamislila. Potom sam se iz Dubrovnika preselila u Zagreb. Završila sam tečajeve kod nekih modnih dizajnera u Zagrebu, ali najviše sam o dizajniranju torbi, krojenju i šivanju naučila iz strane stručne literature koju sam u ogromnim količinama naručivala preko interneta. Puno je torbi završilo naravno u smeću. Onda me je dubrovačka akademska slikarica Tina Violić, vidjevši jednu moju torbu, pozvala da ih izložim krajem 2007. godine na skupnoj izložbi u palači Sponza u Dubrovniku, tako da sam za to moje prvo predstavljanje torbi u javnosti dizajnirala i sama izradila torbe inspirirane Božićem. Sjećam se da mi je za tu izložbu pokojni Marko Brešković, član nekadašnjih Dubrovačkih trubadura i vlasnik kultnog dubrovačkog kafića Trubadur, posudio jedan od svojih stolova-singerica koje su služile kao stolovi u Trubadura, a na kojemu su bile izložene moje torbe na toj izložbi. Nastavila sam šivati torbe, no, to je godinama bio samo hobi uz stalni novinarski posao. Kod mojih kolegica novinarki nisu mogle proći nezamijećeno, pa su počele stizati i prve narudžbe.
B: Kako i kada si odlučila da ti hobi, postane posao?
R: Trenutak kada sam odlučila da bih voljela svoj hobi pretvoriti u posao dogodio se kada sam imala stalni posao u jednom lifestyle magazinu u Zagrebu, gdje sam po cijele dane provodila u redakciji i uhvatio me je tzv. sindrom bolesne zgrade. Bez obzira što sam voljela taj posao i novinarstvo, razmišljala sam o tome kako bih voljela pokrenuti vlastiti posao sa torbama, no da to neću uspjeti nikada realizirati ako budem full-time novinar. To se je realiziralo tek krajem 2013. godine, do kada sam još više usavršila izradu torbi i shvatila da je došao trenutak da to može biti moj glavni posao. Otvorila sam moju malu firmu, obrt RDcode. Sve moje torbe i dalje dizajniram i izrađujem sama. Dakle, iza svakog mog proizvoda su moje ruke. U prvoj godini rada iskoristila sam i državne poticaje. Svoj dućan nemam. Torbe prodajem u drugim dućanima i preko interneta.
B: Dakle sada su torbe glavni posao, a novinarstvo?
R: Ja novinarstvo i dalje beskrajno volim, tako da ga se ni u jednom momentu nisam zapravo skroz odrekla, niti neću. Jedino sam htjela još jedan svoj san učiniti stvarnim, pa nisam više full-time novinar. Tko zna, možda jednog dana, opet bude obrnuto. I dalje pišem za razne lifestyle časopise, ali kao novinar suradnik.
B: Zašto vrata?
R: Prvi motiv koji sam najčešće koristila za RDcode torbe bila je vjetrenjača Mühle am Wall iz mog rodnog grada Bremena u Njemačkoj. Ta me je predivna vjetrenjača uvijek podsjećala na moj Bremen i najranije djetinjstvo uz rijeku Weser.
Stara vrata sam uvijek voljela, ali tek sam ih od lani odlučila staviti u kontrast sa torbama i povući neke poveznice između njih, pa je tako nastala moja priča //DOORS & BAGS//. Prva vrata koja su me nekako ozbiljnije zaintrigirala u smislu njihove povijesne konotacije i simbolike bila su jedna vrata sa kabalističkim simbolima, koja sam vidjela u Židovskoj četvrti u starom Jeruzalemu kada sam 2009. sa svojim kolegama novinarima posjetila Izrael. Od tada su me stara vrata koja iza sebe imaju neke zanimljive priče počela sve više zanimati.
Svoje RDcode torbe sam u Dubrovniku često fotografirala ispred starih vrata, jer su mi bila zanimljiva pozadina, a onda sam u jednom momentu shvatila da torbe i vrata u tom nekom simboličkom smislu imaju dosta toga zajedničkog i tako je nastao projekt //DOORS & BAGS//, koji je uvijek ‘work in progress’, jer me za torbe uvijek inspiriraju neka nova vrata u bilo kojem dijelu svijeta. Mogu čak reći da više ne prolazim ni gradovima, ni ulicama, a niti kroz vrijeme, a da ne tražim neka nova, zanimljiva vrata. Čak i svoja putovanja osmišljavam na način da od sada idem u one zemlje i gradove gdje se nalaze neka meni zanimljiva vrata.
B: Genijalno mi je to. Nego, jel ti ovo sve nova kolekcija ili?
R: Iako imam neke modele torbi koje su svojevrsni ‘basic’, ove torbe inspirirane vratima su uvijek u nekim novim kolekcijama. Nisam ograničena godišnjim dobima ili nekim vremenskim periodima u stvaranju torbi. To su uvijek neke mini-kolekcije, jer nikada ne znam kada će me neka vrata inspirirati za novu torbu, budući da od prošle godine zapravo dizajniram i torbe u obliku onih vrata koja su mi zanimljiva, ali koja nisu uvijek doslovce preslika izvornih vrata, već na način koji je meni bio zanimljiv da ga prenesem na vrata. Radi se prvenstveno o njihovim bojama, volumenu i ornamentima.
B: Koje materijale za izradu preferitaš?
R: Radim sa raznim varijantama eko kože, a ponekad i s pravom kožom. Bitno mi je da su to dosta čvrsti materijali i oni koji mogu na torbama dočarati moja omiljena vrata.
B: Koliko dugo postoji brend?
Ime RDcode za torbe smislila sam još 2007., jer mi se činio nekako najzgodniji kao ‘šifra za neobične torbe’. Kao brend postoji od 2013. kada sam otvorila moj obrt.
B: Koji su ti planovi?
R: Puno ih je, ali sve se vrti uglavnom oko projekta //DOORS & BAGS//. Trenutno zaista više ne znam jesu li mi u cijeloj priči draža stara vrata ili torbe koje imaju taj neki neobični, individualni prizvuk. I u jednima i u drugima tražim njihove simbolike i neke dublje priče koje stoje iza njih, a nisu promatraču odmah vidljive.
