Penjem se stubama i razmišljam kako bi mogao izgledati stan Natali Dizdar. Je li kao njezine pjesme, njezin glas? Otvara nam vrata, brzo uzima kapute i juri iz stana po mlijeko… Vraća se se i kuha kavu… Ja cijelo vrijeme gledam i upijam. Zaista je kao njezin glas.
Sjedamo i pijemo kavu. Evo djelića našeg razgovora…
Kako bi opisala svoj stan u 5 riječi?
Natali: Retro, minimalističan, osoban, topao, dom.
Dugo si tražila stan… Što ti je bilo važno kod stana? Koliko je velik, koliko ima soba…
Natali: Stan sam zapravo tražila godinama ali vrlo ležerno i nekako sam čekala pravi trenutak da mi se sve poklopi, a tako je na kraju i bilo. Najvažnije mi je bilo to da stan ima visoke stropove sto je odmah značilo i to da će stan najvjerojatnije biti starogradnja i da ću ga morati renovirati, te da ne idem više od drugog kata ukoliko zgrada nema lift… odnosno htjela sam baš drugi kat, što sam na kraju i dobila.
Važno mi je bilo i da je prostran, odnosno da se renovacijom može dobiti povezanost između prostorija i ta neka prozračnost. Također sam se nadala i da ću naći stan s balkonom što nije baš često u centru grada, tako da sad uživam u zalascima sunca iz spavaće sobe i tišini jer je soba okrenuta na dvorišnu stranu.
Negdje sam u mislima htjela biti bliže centru, ali ne nužno… tako da mi je kvart u kojem živim idealan. Kvadratura mi je bila manje važna ali svakako ne bi išla ispod 50 kvadrata. Zapravo dosta detaljno sam ja to razradila u glavi, imala sam vremena.
Jesi li nekada hodala ulicama i zamišljala u kojoj zgradi bi voljela stanovati?
Natali: Oduvijek su me privlačile starije zgrade u centru grada, taj neki dašak prošlosti i sporijeg načina života, a i kvalitetnija gradnja od mnogih novije sagrađenih. Kvart u kojem sad živim mi ima dobru vibru i zapravo su mi mnogi kolege muzičari sad susjedi, neki za koje nisam ni znala da tu žive.
Kod stanova uvijek moramo biti spremni na kompromise. Koji su bili tvoji?
Natali: Mislim da je jedini kompromis s ovim stanom bio taj što je dnevna soba okrenuta na istok pa ima manje danjeg svijetla. To zapravo najviše utječe na moje biljke ali borimo se. S druge strane, svaka prostorija u stanu ima prozor tako da je to super ispalo.
Super je i to što je nova organizacija stana omogućila to da zapadno svjetlo i zapadna vizura kroz balkon u sobi prodru sve do dnevne sobe.
Općenito mislim da ne bi popustila s ničim od navedenog osim možda lokacije. Razmišljala sam jedno vrijeme živjeti na Ravnicama zbog blizine Maksimira, ali drago mi je da je na kraju ispalo ovako.
Stan si uređivala sa Stipom Šešeljom, arhitektom i prijateljem još iz srednje škole. U čemu ti je on sve pomogao?
Natali: Pa otprilike u svemu. Stipe je suvlasnik arhitektonskog studija Diorama i ima puno iskustva sa stambenom arhitekturom i interijerima (genijalni interijer Korice u Zagrebu). Sviđa mi se njegov senzibilitet, estetika minimalizma s karakterom. On je napravio novu tlocrtnu organizaciju stana i pripremio svu dokumentaciju. Od vizualizacija, skica, izvedbenih nacrta, komunikacije s radnicima.
Projekt je kombinacija mojih ideja i želja koje je Stipe odlično artikulirao, te njegovog autorskog doprinosa. Neke njegove ideje su mi se u konceptu činile neobičnima i tražile su moje puno povjerenje – što se više nego isplatilo. Stan je kreacija sastavljena od detalja i projekt ima smisla kad se koncept dosljedno sprovede u djelo.
Neovisno o tome što smo prijatelji, Stipe bi mi bio prvi izbor jer mi je trebala osoba koja je istovremeno kreativna, odlučna, ali i otvorena, spremna na dinamičnu komunikaciju, netko tko me može pratiti. :)
Odnosno, ako se kojim slučajem u budućnosti udam i preselim u kuću, nema mu spasa.. Osim toga bio je i handy man u nekim situacijama što je bilo posebno zabavno.
Kako ste se slagali? Tko je bio tvrdoglaviji?
Natali: Super smo se slagali, zapravo se dugo nismo ovako intenzivno družili tako da sam baš ponosna na naš ‘mali’ projekt. Pogotovo zato jer se radi o mom prvom samostalnom domu na kojeg sam čekala još otkad sam se odselila od mame i tate.
A tko je bio tvrdoglaviji, hm.. Mislim da smo oboje umjereno tvrdoglavi, ali da nam je na kraju ipak bio najvažniji projekt i ono što ‘projekt traži’. Osjećaj je otprilike kao kad radim muziku, ako postoje neka neslaganja na kraju se uvijek svi uskladimo. Kreativni procesi su to…
Neke stvari ste hakirali i napravili sami… Ti si sama s valjkom napravila uzorak na zidu u dnevnom boravku?
Natali: Ah da.. Uzorak za koji svi misle da je tapeta. To je bila neka moja ideja od početka, imati jedan obojani zid i s rolerom napraviti uzorak livade, u ovom slučaju maslačka. To zahtjeva malo preciznosti jer su zidovi dosta visoki pa svaku dužinu treba prekinuti na pola i nastaviti u drugom potezu do poda. Ali sve je bilo gotovo za 2 sata zapravo. Taj dan mi je pomagao prijatelj Danijel Razi, a sastavili smo i kauč i stol zajedno.
Stipe ti je pomagao i oko montaža?
Natali: U kompletnom džumbusu kakvom adaptacije stanova mogu biti, ponekad je trebalo uzeti stvari u svoje ruke da bi neku ideju koju guraš i sproveo do kraja, hands-on dizajn..:). Stipe je sam montirao karnišu i zavjese u nemoguću nišu u stropu, policu za vješanje u sobi, a dosta smo vremena proveli i u Ikei tražeći detalje, kombinacije i rješenja, slali si slike, reference i brzopotezne skice…
Ja sam osim uzorka na zidu obojala i neki namještaj tako da je gotovo sve malo hakirano.
Neki naizgled jednostavni detalji, kao što je 5 m dugačka mesingana šipka u blagavaonici ili bijela lamperija u blagavaonici, su se pokazali puno kompleksnijim za izvedbu nego se u početku činilo i zahtjevalo je mnogo inzistiranja na sitnicama na opću žalost izvođača… :)
Koji dio stana ti je najdraži?
Natali: Joj ne znam. Obožavam svoju dnevnu sobu, ljudi se osjećaju kao doma kad dođu, a stan mi je u zadnje vrijeme kao kolodvor što se tiče druženja i različitih kombinacija ljudi. U kuhinji se uvijek nešto reže, kuha, sprema, tako da sam možda najčešće tamo, a i lijep mi je pogled na zapad kroz mali prozor u kuhinji, pogotovo u kasno popodne.
Klavir si donijela iz Zadra? To je tvoj prvi pravi klavir? Kako ste ga dopremili?
Natali: Klavir je zapravo donio moj brat iz Zadra u stan u kojem je nekad živio. Dogodilo se da se on od tamo selio baš u isto vrijeme kad sam se ja useljavala u svoj stan tako da smo tako napravili transfer. To je moj prvi i jedini pianino i presretna sam što je nakon srednje škole konačno opet sa mnom. Inače on je jako težak i nosilo ga je 6 ljudi ali ovo mu je svakako posljednja lokacija.
Neka anegdota vezana uz stan ili useljenje?
Natali: Uh.. Pa evo, parket je trebao biti tamno čokoladne nijanse, ali bez crvenkastog tona – a crvenkasti ton je upravo ono što smo zatekli nakon bajcanja tako da sam tražila da se ponovno brusi i bajca.
Možda bih spomenula oproštajku sa stanom kakav je bio prije renovacije, odnosno tulum useljenja. Dosta dobra novogodišnja zabava u potpuno praznom prostoru gdje nitko nije morao paziti hoće li nešto proliti, razbiti…
Spavaća soba ima balkon i puno je svjetlije uređena?
Natali: Soba je gotovo monokromatska, djeluje smirujuće i prozračno. Razlog je namjena prostorije ali i to da može pokupiti sve raskošne boje zalazećeg sunca (okrenuta je na zapad). Tamo mi je najljepše u proljeće i jesen jer mogu izaći na balkon u pidžami, doručkovati ili uživati na kraju dana uz čašu vina i neku finu muziku.
Imaš li neki dizajnerski komad namještaja koji bi si htjela?
Natali: Hmm.. Bila je jedna Guzzini lampa koju sam htjela iz Mid-century modern Belgrade ali se na žalost prodala. Jako volim vintage retro-futuristične lampe pa ću u budućnosti svakako investirati u neku.
Blagavaonski stol je Hay Design za Ikeu, ako se to računa…
Da možeš nešto promijeniti u stanu, da li bi išta mijenjala?
Natali: Za sad ne, sve je onako kako sam htjela.
Ono što mi jedino još fali u stanu i što bih voljela kroz godine postavljati su slike, što naslikane što fotografirane.
Gdje najradije u domu piješ kavu?
Natali: U krevetu.
A gdje se najviše voliš zavaliti navečer?
Uživajte u fotografijama Sanje Bistričić…
