Idemo u Đakovo. Napokon. Kafić Jelačić

Prošli tjedan vodila sam vas u pub u Vinkovcima, a danas idemo u Đakovo u kafić koji je nastao zahvaljujući mjerama o samozapošljavanju mladih. Interijer su uređivale također mlade arhitektice Tena Knežević i Marija Pavlović

Kafići više nisu birtije. Nisu i uglavnom ne žele to ni biti. A dio tog paketa uvijek je i uređenje interijera u kojega se sve više ulaže. Čak ne ni toliko puno više novaca, koliko ideja i estetike.

O tom “fenomenu” već sam vam puno puta pričala i predstavljala primjere koji to pokazuju. No, ono što me posebno veseli je što se taj “fenomen” lijepih kafića iz centra Zagreba preselio na periferiju i to ne više samo glavnog grada i mora, nego i u Slavoniju.

Prije nekoliko mjeseci u Đakovu seotvorio Jelačić bar, kafić kojeg su uređivale mlade arhitektice Tena Knežević i Marija Pavlović i to za mlade investitore kojima je želja bila ponuditi gradu nov, nekonvencionalan prostor okupljanja u povijesnoj jezgri njihova grada.

–  Uređenje je trajalo nepunih mjesec dana, vrlo ograničena budžeta, koliko su dopuštali uvjeti poticaja samozapošljavanja za mlade. No, uspjeli smo napraviti kafić s 35 sjedaćih mjesta i na neki način oplemeniti drevni ambijent s daškom urbaniteta – ispričale su Marija i Tena, inače prijateljice koje surađuju od studentskih dana.

– Želja investitora bila je ponudit Đakovu nov, suvremeniji, “urbaniji” prostor od onog na koji su đakovčani navikli u toj vrlo popularnoj ulici u kojem se većinski nalaze svi kafići i barovi. Željele smo stvoriti kafić u kojem je ugodno boraviti i zimi i ljeti i u koji će se rado vraćati – što zbog atmosfere i osoblja, što zbog ambijenta samog prostora – kažu arhitektice.
Interijer je potpuno ogoljen od svih detalja, potpuno atipičan u tom kraju. Dok su ga projektirale, kažu, maštale su o tome da bi zbog te svoje ogoljenosti kafić mogao postati izložbeni prostor za mlade umjetnike.
S nekima su već i ostarile suradnju. Detalji na zidovima bara fotografije su domaćih autora. Autor fotografija Mimoze (napuštenog lokaliteta u Đakovu) koje se nalaze u stražnjem dijelu kafića (lounge dio) je Marko Beljan, a fotografije postavljene u prednji dio kafića su dio serije “Osijek postcards” Tomislava Marcijuša.

– Podržavamo i nastojimo poticati domaće umjetnike čiji rad đakovčani i nemaju priliku često vidjeti.

Obzirom da je kafić otvoren prije ljeta, mještani ga rado posjećuju i tamo provode vrijeme.
Uzimajući u obzir kontekst u kojem se kafić nalazi, birali smo autohtone elemente, lokalne fotografe i naposlijetku detalje interijera koji su izrađivali lokalni majstori od autohtonog materijala koji su taj prostor učinili “domaćim” – kažu arhitektice.

Zbog izdužene geometrije prostor je koncipiran u tri zone – središnju koju čini šank s visokim sjedenjem, prednji dio, pogledom otvoren prema popularnoj ulici, izravno uključen u život grada te na onaj stražnji, intimniji lounge dio.
S obzirom na to da je sam prostor kafića vrlo malen, arhitektice su ga odlučile lišiti svih suvišnih dekoracija, potpuno ga ogolivši, što je naglašeno sirovim betonskim zidovima, jednostavnim linijama crnog čelika, čistim drvenim plohama te samim odabirom namještaja.
– I same volimo prostore koji su jednostavni, nenametljivi, smirujući – oni koji u tebi izazivaju dugotrajan osjećaj ugode. Naravno, tome gotovo podjednako osim uređenja, pridonosi i dobra usluga i glazba koja nam je u životu jako važna pa tako i ona koja se pušta u kaficima. Nekako bi kafić, osim ako nije bas posebno drugačije naglašeno, trebao biti prostor neopterećen suvišnim detaljima koji može preuzeti različite sadržaje i različite profile ljudi – kažu Marija i Tena.

Toplini prostora pridonose drvene plohe klupa i stolova načinjenih od autohtonog slavonskog hrasta, koje su, kao i većinu opreme bara, izradili vješti lokalni majstori prema dizajnu arhitektica.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA