Gledam i ne vjerujem. Oni kao da žive u stiliziranom filmskom setu koji prikazuje život nekog umjetnika. No, ovdje nema glume. Zavirite u dom arhitektice Koraljke Demel Zadro i njezinih troje sinova
Moraš upoznati Koru, a onda ju moraš nagovoriti da ti pokaže svoju kuću. Tu rečenicu čula sam od nekoliko potpuno različitih strana, a jedan od njih bio je arhitekt Tihomil Matković s kojim sam razgledavala interijer restorana u Zoološkom vrtu kojeg je Koraljka Demel Zadro projektirala.
I sasvim slučajno, upoznala sam Koru i naravno oduševila se. Neposredna, zanimljiva, živopisna, autentična… prilično nestandardna arhitektica koja nije obućena u crno, voli uzorke, boje i teksture, te se ne boji iskombinirati stilove te naizgled nespojive stvari.
Upravo to sve vidi se u njezinom domu.
– Ma, ti slobodno dođi kod mene, ali vidjet ćeš moj stan ti nije baš onakav standardni. Sve u njemu ti je napravljeno iz nužde s minimalnim budžetom i nema ti tu nekih dizajnerskih stvari… – priča mi Koraljka koja u toj kući ima i svoj arhitektonski ured i stan u kojem živi sa svoja tri sina te s mamom, odnosno bakom.
Dolazim u kuću i prvo razgledavam ured. Potpuno atipičan arhitektonski ured.
Ovdje nema Vitrinih stolaca, tipične bjeline i velikih monitora.
– Koma su mi ti veliki monitori, zauzmu mi pola sobe. Vidiš da ja najviše i dalje skiciram i pišem po ploči – smije se Koraljka objašnjavajući mi kako imati ured u svom domu ima velikih prednosti, ali i mana.
– Sad su mi dečki puno veći, pa su u školi, muzičkoj, na treninzima, pa je sve puno lakše. Ali da, nekad je znalo biti prilično zahtjevno i kaotično, pa mi je bilo super to što sam uvijek mogla priskočiti i prekinuti posao.
Posao je nekad znao patiti, ali opet, sve se uvijek napravi – priča mi Koraljka, objašnjavajući kako i danas, u pauzi od posla ode dečkima pripremiti ručak, a onda se vrati i opet radi, ide na sastanke, gradilišta…
Pokazuje mi nove projekte, a odjednom odnekud dopire zvuk klavira. Znatiželjan pogled vodi me do hodnika na katu u kojem najmlađi sin vježba klavir.
Gornja etaža je zapravo kompletno dječja. Koraljka je sinovima napravila svakom svoju sobu, a sebi je napravila galeriju iznad dnevnog boravka.
– Ovo je mala kućica u nizu i postaje nam stvarno pretjesna za sve nas i naše stvari. Trenutno sam u fazi da razmišljam kako ipak sebi napraviti neku sobu s većom privatnosti od onoga što sada imam – priča Koraljka, dodajući kako je ova prefotogenična galerija nastala iz nužde kao potreba za dodatnim prostorom.
– Kad smo se uselili ovdje prije nekih skoro godina, kuća je bila dotrajala i strašno tamna. To su bile tipične kuće u nizu iz 60-ih s niskim stropovima, pune lamperije i prigušene rasvjete. Radila sam preliminarni troškovnik i znala sam da si ne možemo priuštiti temeljitu rekonstrukciju kakvu je trebalo napraviti, nego da ćemo morati smislit neka drugačija, manje standardna kompromisna rješenja.
Najjednostavnije je bilo maknuti svu lamperiju, ogoliti zidove od dotrajale žbuke i sve pofarbati u bijelo. Tako je i nastalo ono što sada svi hvale u ovom stanu, ta famozna bijela cigla – ispričala je Koraljka čiji dom uistinu izgleda kao stilizirani filmski set koji prikazuje život nekog umjetnika u Berlinu.
– Hahaha, da, mogli bi se furati da je to statment i šminka, ali nije. Bijeli osb na podu je bio jeftina zamjena za parket, a vidljive instalacije i rasvjeta, u tom trenutku najpovoljnije rješenje koje nam je omogućavalo da se brzo uselimo – priča mi Kora, dodajući kako bi mnoge stvari sada mogla i zamijeniti, ali ne želi… Zavoljela ih je.
– Ja volim taj opušten, pomalo nomadski život koji nam dopušta da smo onakvi kakvi jesmo. Da ne robujemo stvarima, predmetima, dizajnu, potpisu… Da nam stanovi nisu galerije i muzeji, nego da su životni i sretni te da se iz njih čita naš karakter – objašnjava arhitektica, inače zaljubljena u umjetnost.
– Moja mama nam je svima usadila ljubav prema umjetnosti. Hoćeš vidjet njezin stan? – pita me Koraljka.
Izazov je prihvaćen. Stay tuned.
Evo još malo slika Korinom stana i ureda.
