Odluka je pala: selimo se, makar stan ne bio posve dovršen. Barbara Nola ispričala nam je sve o pakiranju, preseljenju, životu bez kuhinje… ali i trenutku kada je sve sjelo na svoje mjesto
PIŠE: BARBARA NOLA
Danas malo o pakiranju, selidbi i dojmovima u stanu. Dakle, pakirat smo se počeli 3 tjedna ranije, ali intenzivno smo pakirali oko tjedan dana.
Znači najbolje je otići u Bauhaus i kupiti hrpu kutija. Nikad ih nije dosta. Skupljala sam i kutije po dućanima iz susjedstva i susjedi koji su se selili su mi dali svoje, a opet je falilo.
Samo knjige koje smo ponijeli su zauzele bar desetak kutija. Trebalo je zatim omotati
dio namještaja folijom da se ne ošteti i tak.
Ima tu posla ali isplati se puno sam napraviti jer kad dođe služba za selidbe imaju manje posla pa te zbog manje satnice dođe jeftinije.
Naravno da sam pogriješila i rekla da će sve stati u jedan kombi jer dio stvari je ostao u stanu, a na kraju su trebala dva. Uglavnom danas je na internetu lako naći dobre firme za selidbu.
Trajalo je to cijeli dan i navečer smo se mrtvi od umora strovalili u krevet. Jedva sam zadnjim snagama navukla posteljinu.
Divno je bilo probuditi se u novom stanu. Nekako se brzo čovjek prilagodi na bolje.
Narednih dana smo mahnito raspakiravali da se što prije smjestimo. Ja sam uz to još imala i snimanja tako da mi je to prošlo u totalnom kaosu.
Onda ne znaš gdje si što spremio pa tražiš, onda mijenjaš mjesta stvarima jer nije dobro mjesto koje si zamislio, onda svatko ima svoju viziju gdje bi što trebalo stajati pa se oko toga raspravlja, ali sve je to meni jako zabavno i uzbudljivo.
Kuhinje smo se malo načekali, ormari su brzo došli na svu sreću tako da se odjeća mogla spremati.
Moram priznati da su stvari iz Emezzete jako brzo došle, a od tamo smo i naručili neke komade namještaja koji su nam falili.
Sofa, stol, dvije fotelje i tak. Sve u svemu bilo je onak studentski. U kutijama, stalno nešto montiraš, jedeš pice, režeš kruh na stolici, dolaze ti frendovi s maskama vidjeti stan…
Sve je naravno sjelo na mjesto kad je došla kuhinja. Sad je ta glavna soba gdje se kuha, jede, razgovara, izležava na sofi i uči tekstove divno zaživjela.
Moram priznati da me na kraju ipak uhvatio veliki umor od svega. Načistila sam se za tri života ali isplatilo se.
Susjedi su nam divni, zgrada je dobro podnijela potres ali ipak idemo uređivati i učvršćivati tavan i to je super. Nadam se da ćemo s vremenom raditi i na ojačavanju zgrade jer ja
mislim da sve zgrade u centru trebaju osim fasada i jedno dobro ojačavanje.
Strašno bi voljela da ovaj divan grad opet zasja punim sjajem jer me istinski deprimira kakav je sada.
Uglavnom ova adaptacija me naučila prije svega da treba biti strpljiv jer sve traje dulje nego si ti to zamislio i dulje nego ti je obećano. Tu definitivno vrijedi poslovica „obećanje ludom radovanje“.
Treba biti strpljiv ali aktivan i stalno nazivati i zapitkivati kad će nešto doći što kasni i kad će ljudi koji rade doći i završiti posao.
Treba biti prisutan koliko je to moguće dok radovi traju i jasno reći što hoćeš i što ti je bitno ali ne opet upilati ljude da ne mogu raditi svoj posao. Zatim treba dobro promisliti o onome što je bitno tj. o onome što nećeš moći raditi kad se jednom useliš.
Sretna sam što smo na kraju ipak poslušali ljude iz Mopara i što smo promijenili sve parkete i nismo “krpali” samo jednu sobu i hodnik kako je to prvotno bio plan. Sve možeš kasnije promijeniti, ali podove jako teško.
Radije neke sitnice ostaviti za kasnije, a te novce uložiti u podove, zidove, adaptaciju kupaonice i slično.
Sve u svemu želim vam svima koji se upuštate u adaptacije i selidbe puno sreće, strpljenja,
međusobnog razumijevanja i ljubavi i što manje troškova. Eto toliko od mene.
– THE END –
Uživajte u fotkama stana obitelji Nola (za otvaranje fotogalerije kliknite na sliku)
