Porazbijane su sve pločice, maknuta je šuta, cijevi vire na sve strane… Dobrodošli u “dom” Andree Andrassy koja nam je ispričala sve o njezinoj adaptaciji stana. Dnevnik adaptacije nastavak No 2
Zaplet je možda bolja riječ nego problemi. Andrea Andrassy bilježila je sve što joj se od ljeta nadalje događalo oko adaptacije stana. Danas nam priča o trenutku kada su počeli radovi, a s njima i prvi problemi…
Piše: Andrea Andrassy
“Ja imam točan plan i program i očekujem minimalna odstupanja” – danas mi zvuči smiješno, ali na početku radova sam stvarno mislila da nema potrebe za ikakvim odstupanjima i probijanjem rokova. Planirani početak radova je bio 15.7. – krenuli smo 18.7. Tad sam i dalje uživala u romantičnoj ideji da je 2 do 3 tjedna sasvim dovoljno vremena da se riješi cijela kupaona i wc, pa da nakon toga mirno krenemo s parketima.
Sve priče o radovima uvijek idu u tom smjeru; tek kad otvoriš zidove i sve porušiš, saznaš što te čeka – i uvijek te čeka puno više od onoga što si očekivao.
Srećom, ja imam super radnike koji su ekspresno porazbijali sve pločice i odnijeli svu šutu, tako da smo već u roku od par dana imali ovaj prekrasan prizor.
Možda na slici ne izgleda pretjerano strašno, ali kad po noći prođeš pored ovog horor filma, nije ti svejedno. A nije ni po danu.
Ali lako za ovaj strašni prizor – najveći horor tek slijedi.
Ne govorim o trenutku u kojem su dečki zabunom knaufom zatvorili odvod za umivaonik – događa se, a srećom, brzo se i sanira – govorim o cigli koja nas je iznenadila svojim ponašanjem.
Zgrada je iz 1969., što sa sobom nosi mnoge probleme, a dva najvažnija u ovom kontekstu su cigla koja se mrvi i zidovi koji su savršeno ravni – ako je wasser vaga pijana.
U cijelom kaosu šute, prašine i buke sam zaboravila točno kako je išla priča, ali znam da se cigla na nekim mjestima previše smrvila, a zidovi su na nekim mjestima bili toliko nelogični da je najjednostavnije (i možda jedino) rješenje bilo da se sve lijepo pokrpa i obloži knaufom.
U zadnji tren smo odlučili i spustiti strop kako bi se ugradile lampe, što nam je olakšalo priču s rasvjetom i na trenutak je sve izgledalo divno i idilično.
Radovi u ovom trenutku traju 2 puna tjedna, ali barem ne stojimo na mjestu.
I stan više ne izgleda kao podrum iz horor filma.
Još malo pa stižu i pločice, što znači da uskoro stiže i kada koja je već na skladištu i samo čeka da ju preuzmem, najljepša kada na svijetu, kada koju gledam na slici svaki put kad se trebam podsjetiti da me nakon ovih radova čeka uživanje.
“Bit će ti prekrasno” – govori mi Boba kad joj se žalim da mi je u stanu kaos. Bit će mi prekrasno jednom kad stigne kada i kad svi izađu iz mog stana. Bit će mi prekrasno kad više neću morati na wc u stan preko puta. Još malo i bit će mi prekrasno. Još mrvicu.
Toliko nam fali.
Ne do kraja radova – toliko nam fali da najljepša kada na svijetu stane u kupaonu.
Jer više ne stane.
Knauf nam je ukrao malo mjesta sa svake strane, a kad dođu pločice, kada ne stane u kupaonu.
Sad treba naručit novu (i vratit ovu koja me čeka na skladištu, ali ipak neće bit moja).
Naručit novu, hitno.
Najhitnije na svijetu jer se čeka i kad je sve normalno, a trenutno ništa nije normalno.
Upravo su počeli godišnji.
Oni koji sa sobom nose bezbroj parkirnih mjesta u centru grada jer su svi na moru… i koji samo produljuju standardno vrijeme čekanja kade.
Trebala sam uzet tuš.
– NASTAVLJA SE –
Evo linka na prvi nastavak, uskoro i treći.
