Dnevnik adaptacije Andree Andrassy – I stan je gotov

18/05/2020

Napokon happy end. Zavirite u Andrein stan koji je napokon dovršen, a parket očišćen od misteriozne fleke

Vrijeme lockdowna Andrea je iskoristila pametno. U potpunosti je dovršila svoj stan. Naime, od zadnjeg puta kada smo se družili, stigao je i novi stol, stolice, komoda… pa čak i ono “famozno” laminirano staklo u kupaonici…

Hvala ti Andrea na divnoj suradnji i što si sve faze svoje adaptacije – i one dobre i loše trenutke, potpuno iskreno podijelila s nama. No, što se sve uistinu izdogađalo najbolje će vam ispričati kolumnistica, spisateljica i influenserica Andrea Andrassy.

PIŠE: ANDREA ANDRASSY

Dobrodošli u zadnji nastavak moje sage o uređivanju stana. Imam jedan zabavni zadatak za početak – jednostavan je… ili možda ipak nije? Mislim da ćete ga ipak lako riješiti – mislim da bi ga lako riješio u osnovnoškolac. Evo ga, stiže:

U ponedjeljak ujutro, parket je nov, čist i bez ijedne mane.
U ponedjeljak popodne, Andrea odlazi na put.
U utorak ujutro Andreina mama u stan pušta majstore koji nakon 3 tjedna neobjašnjenog (i neobjašnjivog) kašnjenja napokon dolaze montirati nešto (nije bitno što) i odlažu alat i materijal na parket.

U srijedu prijepodne, Andrea dolazi s puta i uočava da je parket, s oproštenjem, usran lakom.

Nagradno pitanje – tko je usrao parket?

Znate li koji odgovor je meni poslužen?

Naravno da znate – “netko drugi.”

Uz opasku “ne znam tko je vama sve bio u stanu”; bili su mnogi, ali u tih 24 sata kad je parket prošao transformaciju iz novog u usran, bila su samo dvojica – i NEMA šanse da su oni krivi.

E sad, možda je moja mama, iako od lakova koristi jedino onaj za nokte.

Moguće je da imam duhove u stanu – ako imam, jako sam razočarana da se bave uništavanjem parketa umjesto da rade nešto zanimljivije.

Moguće je da je u noći s utorka na srijedu netko provalio u stan i namjerno pokapao parket lakom, iako mislim da ljudi koji provaljuju u stanove malo drugačije funkcioniraju.

A moguće je i da nakon 3. razreda osnovne škole zaslužujem malo više poštovanja i bolje objašnjenje od onog u u rangu “pas mi je pojeo zadaću.”

Nadam se da ste uspjeli riješiti ovaj zadatak koji je ujedno i priča o majstorima koje više nikad neću angažirati.

Ne jer su pogriješili, nego jer lažu da nisu.

Srećom, Mopar – oni kod kojih sam uzela parkete – i gospodin Radiković su odlični u rješavanju ovakvih nevolja, tako da je parket spašen, do sljedećih “duhova.”

A kad smo već u dnevnoj sobi, dopustite da vas malo provedem po njoj.

Jednom davno, izgledala je ovako:

Znala sam da želim veliku, kutnu garnituru i da obavezno moram imati blagovaonski stol na razvlačenje, ali nisam bila sigurna u raspored, pa sam se za pomoć obratila arhitektici Tini Kurpez iz studija Karas, koja mi je godinu ranije radila kuhinju.

Jedan od njenih “najgorih” prijedloga bio je okrugli blagovaonski stol, što je meni zvučalo potpuno krivo i neprirodno. Objasnila mi je da će pravoktuni stol “pojesti” previše prostora, a nakon tjedan dana nagovaranja, napokon sam popustila i rekla da možemo probati.
Rezultat je ovo.

Tražila sam ga mjesecima jer sam htjela da je promjera 120, da se može razvlačiti, da ima drvenu plohu i crne nogice… zvuči kao nekoliko jednostavnih zahtjeva, ali nakon obilaska svih salona s namješajem, shvatila sam da nikako ne mogu pronaći stol koji zadovoljava sve kriterije. Ili je prevelik, ili se ne razvlači, ili je “bijela, visoki sjaj”, što je meni opis iz noćne more, ili ima cirkone… na kraju sam ga pronašla u Meblo tradeu i ne mogu zamisliti nijedan drugi stol u svom stanu.

Kauč je bio jednostavniji pothvat – znala sam da želim sivu boju, znala sam da ne želim kožu, a znala sam i naziv svakog IKEA kauča tako da je Soderhamn vrlo brzo postao dio moje dnevne sobe.

Navlake se lako skidaju, perive su, a sam kauč je modularan, tako da mogu dodavati (i oduzimati) dijelove kako mi paše. Prije nego što sam ga kupila, pogledala sam hrpu reviewova na Youtubeu i proučila forume da vidim koliko je udoban (i koliko se brzo “gužva”) – ljudi su jako zadovoljni, pa sam zaključila da ću biti i ja. I jesam. Najbolji dio – na internetu ima bezbroj opcija navlaka kojima možete zamijeniti ove standardne, Ikeine, i većinom svi dostavljaju u Hrvatsku.

Jastuci na kauču su kupljeni u HM Home u Beču, a Boba mi je otkrila i da HM Home dostavlja do nas, što je uvijek dobra vijest.

Komoda u dnevnoj je posebna priča – i ona je morala biti siva, upečatljiva i istovremeno nenametljiva. Opet nemoguće, pogotovo ne u dimenzijama koje meni pašu.

Nakon mjeseci potrage na internetu, pronašla sam jednu koja je bila dovoljno siva, dovoljno upečatljiva i dovoljno nenametljiva – i preniska, preširoka, bez dostave u Hrvatsku.

“Napravi po mjeri” – logično, ali kad to kažeš osobi koja je već toliko puta od stolara čula “to se ne može” kad je iskreni odgovor zapravo samo “ja to ne znam”, teško ćeš ju uvjeriti da opet nekom da šansu.

Ne kažem da stolari generalno ovo ne znaju napraviti – kažem da sam imala iskustvo s ljudima koji lažu da je nešto neizvedivo, a ja im vjerujem jer nemam argumente da im kontriram.

Plus, svatko može reći da nešto zna, pa isporučiti horor priču, a s obzirom na to da je na komodi trebalo izrezbariti detalje, nisam htjela riskirati s neprovjerenim ljudima.

Srećom, prijateljica mi je rekla za Woodesign by JM, a njihov Instagram je odradio sve ostalo.

Javila sam se, poslala sliku, pitala “jel ovo izvedivo” i dobila “naravno da je.”

Nekoliko poruka kasnije, imala sam skicu nove komode, a nekoliko tjedana kasnije se iz poruke preselila u moju dnevnu sobu.

Unutra su tanjuri i čaše za goste, društvene igre i aperitivi, a površinu sam odlučila iskoristiti kao mjesto za one knjige koje jednostavno moraš izložiti. Svatko tko mi dođe u goste, prolista barem jednu knjigu, što mi je neizmjerno drago, pogotovo zato što ih knjige zabavljaju dok ja dovršavam stvari u kuhinji.

Boje u kuhinji su iste kao i u dnevnoj sobi – crno, bijelo, sivo i bež – što je nekima nedovoljno šareno, ali meni je točno onako kako želim. Nisam tip od previše kaosa i boja, volim mir koji mi daje minimalizam – za mene je idealno kad se ističu samo detalji, a riječ “eklektično” mi ne paše (em mi zvuči ružno, em mi je sam koncept grozan).

Postoje ljudi koji se ljute na minimalizam i kažu da je bez osobnosti – u mom stanu je osobnost u meni, mojim knjigama i pričama s putovanja, a ne u policama i kuhinjskim elementima.

Isto vrijedi i u kupaoni i wc-u.

Većinu ste već vidjeli u prethodnim blogovima, ali sad je napokon sve na svom mjestu. (Naravno da nije, radovi nikad nisu gotovi).

Kada je i dalje savršena i uživam u kupkama sigurno 2-3 puta tjedno, a jedan od najdražih momenata mi je ugradbeni “ormarić” koji smo obložili sivim, laminiranim staklom.

Staklo sam dala izraditi u Adria stakla – oni su radili i ovo prekrasno, okruglo ogledalo kojem sam se na početku toliko protivila.

Inače, crne pločice Imola Azuma se savršeno ponašaju u doticaju s vodom i nemaju “wasserflecke”, na što su me mnogi upozoravali.

U wc-u je i dalje sve isto… i kad kažem da je sve isto, mislim doslovno. Ugradbeni ormar koji skriva bojler (i toalet papir, deterdžent za veš i sredstva za čišćenje) je postavljen u 10. mjesecu, pa ćemo “ubrzo” zatvoriti ove rupe sa strane i iznad… još nismo, naravno, tako to ide.

To je ona klasična priča o radovima – ako ne napraviš odmah, nećeš napraviti nikad. Srećom, taj detalj uopće ne primjećujem; bilo bi suludo da pored predivnih Duravit sanitarija, novih pločica i parketa, komode iz snova koja živi u mojoj dnevnoj sobi, savršenog blagovaonskog stola i činjenice da su radovi napokon iza mene, primjećujem sitnicu kao što je nedovršeni ormar u wc-u.

Prošle godine u ovo vrijeme sam naručivala stvari i planirala radove – one za koje sam mislila da će trajati 2-3 tjedna.

Smiješno je, znam, ali tad je zvučalo sasvim izvedivo.

Zbog silnih komplikacija koje su se dogodile putem, često sam se pitala zašto sam uopće krenula s radovima i ima li sve to ikakvog smisla.

Kada koja ne stane u kupaonu, potrgani umivaonici, parketi koje su napali duhovi… srećom, uza sebe sam imala Bobu i Dražena koji su me stalno podsjećali koliko će biti lijepo jednom kad sve prestane.