Jučer su moja djeca dobila čokoladu od totalnog neznanca. Starog djedice od 80+ godina koji je šetao pored nas i kojemu su se moja djeca nasmiješila i pozdravila ga. Čovjek je iz svoje torbe izvukao čokoladu, dao ju mom Fabijanu i rekao: podijeli ju s bratom.
Dugo me nešto nije dirnulo kao to…
Sto stvari mi je prošlo glavom – pa i to da li bi ja tom istom starcu dala čokoladu i da li učim svoju djecu da i oni budu jednog dana takvi, veliki ljudi koji će dati i ne tražiti ništa za uzvrat?
I voljela bih da imam jednostavan odgovor na ovo pitanje… ali bojim se da smo u međuvremenu postali bolesno društvo s lažnim vrijednostima, diplomama, prosjacima te da je povjerenje nepopravljivo urušeno…
Ipak, neću kvariti priču i sjetit ću se svog dede koji je u džepu uvijek imao neki bronhi za mene. I za drugu djecu. Ponudi prvo ostale, rekao bi.
