Svi trenutno malo patimo od štokholmskog sindroma, a spisateljica Iva Bezinović Haydon podijelila je s nama svoje iskustvo života s troje djece u izolaciji, o čemu svakodnevno piše na svojoj stranici.
PIŠE: IVA BEZINOVIĆ HAYDON
Boba me krajem prvoga tjedna života u izolaciji pitala mogu li napisati tekst o tome na koji način provodimo vrijeme. “Ti uvijek imaš neke dobre ideje,” kupila me komplimentom. “Možda da napišeš listu aktivnosti kojima se bavite?”. “Nema problema,” bez razmišljanja sam odgovorila. “Šaljem ti tekst do kraja vikenda. Sada ću imati puno vremena za pisanje.” A zatim nisam poslala tekst ni toga vikenda, a ni sljedećih pet tjedana. Naime, neočekivano, nisam imala vremena.
Prije nekoliko dana sjela sam konačno za kompjuter i odmah mi je postalo jasno da nema nikakvog smisla da pišem o aktivnostima kojima se bavimo. Ako ništa drugo, po meni treba ograničiti pristup listama i listama aktivnosti zbog kojih se osjećamo kao da nikada s djecom ne radimo dovoljno. Odlučila sam umjesto toga pisati o svojoj obitelji, o tome kako smo živjeli i što smo u proteklih šest tjedana u karanteni naučili o životu i o sebi.
Nekoć davno, još u veljači, sjedili smo u dnevnoj sobi nakon prilično iscrpljujućeg dana kada je muž proročki najavio: “Uskoro će i u Hrvatskoj broj oboljelih početi rasti. To je neizbježno. A kada počne, moramo biti spremni na to da će najaviti karantenu i sve pozatvarati.” “Možda,” rekla sam ja vrlo skeptično, “ali teško mi je to i zamisliti.”
Uskoro nisam trebala zamišljati. Tramvaji su stali, zatvorile su se škole, vrtići, igrališta, kafići, restorani, sva mjesta u kojima nam se ranije svakodnevno odvijao život. Ljudi su se s ulica povukli u svoje domove, grad je sablasno zašutio.
Prvih su nekoliko dana karantene obilježili zbunjenost i strah. Uputa je bila “Ostani doma i peri ruke,” a nikome nije bilo sasvim jasno što točno smijemo, a što ne. Smijem li u dućan, smijem li u šetnju, smijem li pred kuću? Brinulo me i hoće li se netko koga znam razboljeti, hoću li se ja razboljeti, hoću li nekoga zaraziti? Ruke smo toliko bjesomučno ribali da sam morala kupiti tri kreme za suhu kožu.
Vrlo skoro su kod mene strah zamijenili entuzijazam i optimizam. U situaciji u kojoj smo se svi zatekli, u kojoj smo morali staviti živote na pauzu, zatvoriti se u stanove i na neodređeno vrijeme zaboraviti na normalnost, od početka sam bila svjesna da sam u povlaštenom položaju.
Naime, iako imam troje djece (od 7, 5 i godinu dana), trenutno sam na porodiljnom pa ne moram raditi od kuće, muž ima fleksibilno radno vrijeme, imam iskustvo rada u školi i puno kreativnih ideja, imamo veliki vrt s pješčanikom.
“Bit će nam super!” najavila sam djeci entuzijastično. “Kao da smo na praznicima,” cvrkutala sam mužu. U glavi sam si zamislila kako ujutro s djecom čitam, crtam, punim njihove glavice znanjem i idejama. Posjećujemo virtualne muzeje, listamo geografske karte, učimo o povijesti, o svemiru, o vrijednim izumima. Puno toga niti sama ne znam, oh, kako će biti zabavno istraživati zajedno s njima! Zajedno ćemo kuhati svakoga dana nešto novo, kreativno i zdravo. Gledat ćemo kazališne predstave online, vježbat ćemo jogu, kvaliteta života će nam značajno porasti! Naučit ću peći kruh, zašto ne? Zato jer ne.
Ubrzo mi je postalo jasno da se ništa od tih mojih planova neće ostvariti. Smetnula sam nekako bila s uma da imam troje djece različitih godišta, različitih interesa i različitih karaktera, a da osim planiranja aktivnosti s djecom i bez djece, moram u dvadeset i četiri sata ubaciti i svakodnevne kućanske poslove: spremanje, kuhanje, pranje rublja, kao i odvojiti bar malo vremena za muža i za sebe.
Dodajte kombinaciji i razorni potres u Zagrebu i njegove posljedice, snijeg u proljeće i dane koji mirišu na kremu za sunčanje. Dodajte nestrpljivost i neizvjesnost, nespavanje i generalni umor. Umor od odmicanja od ljudi, od uplašenih pogleda pod maskama, od manjka komunikacije, od ne-rukovanja, od straha, od nelagode, od nepoznatog, od sebe.
Umiješajte u sve to i dječja loša raspoloženja, opiranje suradnji, njihove brige i strahove, njihovu nezainteresiranost za etničke kuhinje, položaj planeta u Sunčevu sustavu, izradu sapuna i tko zna kakve ideje koje sam si zamislila u glavi i dobijete – troje nezadovoljne djece i živčanu mamu s opakom grižnjom savjesti jer ne uspijeva obaviti ni pola onoga što je zamislila. I tatu koji s posla uleti u kaos i onda cijelo popodne smiruje situaciju da bi mu navečer žena slinila po majici dok spava pred televizorom.
Nakon nekog sam vremena prihvatila, iako teškom mukom, da je ideal kojem sam težila, ta slika koju sam stvorila u glavi, bila vizija savršene majke, savršene žene, kućanice, učiteljice.
Potrajalo je dok nisam razumjela da je ta ideja nedostižna. Neostvariva. Mogla sam isto tako zamisliti da živim ispod vode gdje vodim hostel za ribe i plešem sa sirenama. Nemoguće je. Ne postoji. Iako je, naravno, prekrasna slika i već imam nekoliko ideja za ime hostela.
Uskoro sam počela osjećati bijes prema suludoj ideji da ovo vrijeme moramo “iskoristiti najbolje što možemo”. Nakon nekoliko tjedana života u ovim čudnim okolnostima lako je bilo zaboraviti da se nalazimo u iznimno neobičnoj situaciji. Da su naši životi zaustavljeni i da je normalno da se još uvijek osjećam izgubljeno, zbunjeno i uplašeno. Najbolje što sam mogla učiniti za sebe je zabraniti sebi da osjećam krivnju jer “ne radim dovoljno”.
Tada sam počela racionalizirati: što mi je ustvari važno? Bez čega mogu? Podijelila sam sve dužnosti i obveze na one nužne, na one koje bi bilo lijepo da stignem, i na one koje mogu čekati. Neke su bile visoko na listi prioriteta svakoga dana (školske obaveze, hrana, osobna higijena, vrijeme za maženje s djecom), neke sam mijenjala u hodu kada bih vidjela da ne stižem (tost za ručak ako beba vrišti dok kuham, crtanje umjesto izrade raketa ako nemam dovoljno strpljenja, gledanje tableta umjesto čitanja ako moram odspavati), a neke sam u potpunosti odbacila (Online kazalište lutaka? Ne. Svakodnevno vježbanje? Ne. Suzdržavanje od slatkiša? Definitivno ne.)
Suprotno mojim strahovima, razrješavanje sebe osjećaja krivnje i potrebe da svaku sekundu dana ispunim smislenim aktivnostima, uistinu je pridonijelo poboljšanju kvalitete naših života, iako ne na način na koji sam očekivala.
Prvo, djeca su postala samostalnija i kreativnija u smišljanju igara. Prvih par tjedana, kada sam im nudila aktivnosti ili im savjetovala kako i čime da se igraju, nisam im uspijevala predugo zadržati pažnju. Kada sam s time prestala, primijetila sam da, ako ih pustim da malo leže na podu i viču da im je dosadno, ustanu puni ideja. Kuća nam je krcata malim umjetničkim djelima, figuricama od gline, kućicama za kukce i ptice, originalnim izumima, a ni u čemu od nabrojenog ja nisam sudjelovala.
Drugo, počeli su se puno ljepše zajedno igrati. U drugim bi se okolnostima naša djeca igrala na igralištu ispred kuće s klincima iz susjedstva. Sin tamo ima svoje prijatelje iz vrtića, a kći se redovito pokušava ubaciti u grupicu starijih dečki, koje nagovara da je nauče igrati nogomet. Ponekad njezini prijatelji iz škole ili njegovi iz vrtića dođu do nas, ali onda je onom drugom ulaz u sobu zabranjen. U karanteni nemaju izbora. Morali su se početi zajedno igrati ili su bili osuđeni na igranje s imaginarnim prijateljima. A kada su se konačno zaigrali, shvatili su da se slažu puno bolje i da su puno sličniji nego što su mislili.
Treće, počeli su više pomagati po kući. Inače koristim vrijeme kada su djeca u školi i vrtiću da obavim sve što uz njih ne mogu. Oni se redovito vraćaju u čistu kuću, gdje ih čeka skuhani obrok. Shvatila sam i da im inače rijetko dopuštam da išta sami naprave. Uvijek imam osjećaj da nam se nekamo žuri i nemam strpljenja čekati da završe. U karanteni su oni postali svjesniji količine kućanskih poslova, a ja sam se počela više oslanjati na njihovu pomoć.
Ostavljam im vremena da završe sve u svojem tempu i postaju sve bolji u vješanju veša, u pospremanju sobe, u usisavanju, u postavljanju stola, u zalijevanju cvijeća.
Muž je, pak, promijenio radno vrijeme kako bi više bio doma. Iako mu ta mogućnost u drukčijim okolnostima nikad ne bi ni pala na pamet, otkrio da mu odlazak na posao u šest i raniji povratak kući savršeno odgovara. Produktivniji je na poslu, ali i kvalitetnije provodi vrijeme s djecom jer ih više vidi. Osim toga, uz sunčano vrijeme i vrt, postao je majstor za roštilj.
(Izgleda da je on ipak neplanirano iskoristio vrijeme u karanteni za usavršavanje nove vještine.)
Naučili smo provoditi vrijeme zajedno bez vanjskih distrakcija. Usporili smo. Opustili smo se. Osuđeni jedni na druge, postali smo si bolji prijatelji. I ja sam sama sebi postala bolja prijateljica. Nježnija sam i tolerantnija prema sebi i lakše si opraštam.
Ovih dana me, moram priznati, zaskočila vijest o popuštanju mjera i polaganom povratku u stari život. Nisam još na to potpuno spremna, sve mi se više sviđa u našoj kukuljici. Kaže moja mama da patim od štokholmskog sindroma i vrlo vjerojatno ima pravo. Jer koliko god se veselim kavama na suncu, grljenju s prijateljima i novim putovanjima, duboko se nadam da će nam neke od navika iz karantene postati “novo normalno”.
