Kako je živjeti u Saudijskoj Arabiji? Čuli smo mnogo priča i svaka je šokantna. A kako je živjeti u resortima rezerviranim samo za strance? Sve to ispričala nam je Sandra, bivša glasnogovornica Dinama, naša nova draga D gošća.
Sandra i ja upoznale smo se kao klinke na školici Jutarnjeg lista. Odmah smo se skužile i obje smo baš jako grizle. Bila je mala, slatka, brbljiva, a opet iz nje je nekako prštala ambicija, volja, upornost, radišnost… I onda su nam se karijere razdvojile. Sandra je krenula u PR, ja ostala u novinarstvu. Sandra je u međuvremenu postala glasnogovornica Dinama i mnogi je po tome pamte, kao i po kameleonskim promjenama frizure i stajlinga. Neki će odmah povezati i sjetiti se da je ona supruga Vedrana Attiasa, pomoćnika Zorana Mamića, te da su se nedavno preselili u Saudijsku Arabiju.
Kada pametna, samosvjesna, liberalna zapadnjakinja živi u Saudijskoj Arabiji to je tema ne za blog, nego roman. I zato sam se odmah javila Sandri i zamolila ju da nam piše i da bude naš D gost. Sandra je rado pristala i obećala da će nam pisati o svemu. O načinu kako žive, izvan i unutar zidina kampa (tzv. compounda), kako se zabavljaju, gdje idu, što rade…
I baš kad sam ju htjela špotati gdje je tekst, Sandra se javila. S velikim iscrpnim izvještajem radnog naziva Saudijska Arabija – gone in 60 sec. Evo što se sve izdogađalo u posljednja tri mjeseca kod Sandre.
SAUDIJSKA ARABIJA GONE IN 60 SECONDS
Iako je ova prva kolumna trebala zapravo biti samo početak priče o Saudijskoj Arabiji preokrenulo se apsolutno sve tako da će ovo biti i početak i kraj priče o životu u Kraljevini. Ima toliko stvari koje su fascinantne, zanimljive, drugačije da mi je stvarno jako teško odabrati kako i s čime krenuti.
Možda je najbolje da krenem sa svojim doživljajem Saudijske Arabije prije the real Saudijske Arabije.
Kada smo suprug i ja odlučili da ćemo napraviti taj ”suludi” korak i preseliti se u glavni grad Saudijske Arabije, Riyadh, prvo šta sam napravila je bilo Google search. To se pokazalo kao najgori mogući potez. Zabrane, progoni, muška dominacija, ograničeno kretanje, pokrivanje žena, chop chop trg samo su neki od scenarija na koje upozoravaju tekstovi na world wide webu.
I da, sve to postoji tamo, samo što se većina toga provodi u malo drugačijem kontekstu i na ipak nešto civiliziraniji način, osim chop chop trga… očito. Chop chop trg je mjesto na kojem se izvode kazne odsijecanjem glave… nuff said.
Moram napomenuti da je moje viđenje Saudijske Arabije temeljeno na trenutnim iskustvima koja bi prema pričanjima ljudi bila puno drugačija da sam u istoj zemlji bila prije 5 ili 10 godina.
Život stranaca koji rade u KSA u potpunosti je prilagođen navikama i načinu života koji nema veze sa Saudijskom Arabijom.
Iako je glavni grad potpuno amerikaniziran načinom gradnje, stranci uglavnom ne žive u gradu, za njih su izgrađena posebna naselja zatvorenog tipa u kojima je sve napravljeno kako bi se vjerovali ili ne, ali mi stranci osjećali što ugodnije.
Domaćini nisu sretni sa takvim zapadnjačkim stilom života koji im se odvija pred očima tako da koriste svaku priliku kako bi pokazali svoje nezadovoljstvo, a to im se posebno sviđa raditi preko Twittera koji je glavno sredstvo osude ali i pobune.
Nedavno je upravo Twitter poslužio mladoj Saudijki kao alat pobune protiv nošenja abaye, njihove tradicionalne ali i uvjetovane ženske odjeće koju svaka žena mora nositi u Saudijskoj Arabiji, bez iznimke. Djevojka je odbila obući svoju abayu i otišla u grad odjevena u haljinu i kaput te je sve to dokumentirala na Twitteru.
Nošenje abaye počinje kada djevojčice dobe svoju prvu menstruaciju i naravno traje do kraja života. Sve je više žena koje žele prekinuti ovakav način ograničavanja ženskih prava no i dan danas se nenošenje abaye kažnjava uhićenjem.
Većina muškaraca s kojima sam uopće mogla razgovarati o novim valovima ”ženske revolucije” vrlo otvoreno priča o prednostima jačanja ženskih prava no ako sam nešto naučila u Saudijskoj Arabiji to je da se sve mora uzeti s rezervom i da su Saudijci vrlo lukavi i vrlo dobro znaju procijeniti kada kome šta reći i na koji način.
Ukratko, ja sam nosila abayu, nisam se bunila protiv toga i kako bi se reklo – when in Rome… jednostavno go with the flow, stvari su tako puno jednostavnije za mene kao strankinju.
U naselju u kojem smo živjeli, gdje sva saudijska pravila padaju u vodu, slavi se Božić, Noć Vještica, Nova godina, ne nose se abaye i žene smiju voziti auto i čak bicikl. A upravo zato ulazak i izlazak iz tog naselja izgleda ovako.
Na stranu kulturoloških i mentalnih razlika u položaju žena i muškaraca Saudijska Arabija ima svojih čari.
Iskreni ili ne svi su vrlo ljubazni prema strancima, čak i vjerska policija koja iako odriješena svojih prava na uhićenje i provođenje svojih stega, još uvijek operira glavnim gradom upozoravajući strance ali i domaće na eventualno nepoštivanje pravila. Nepoštivanje pravila je npr. nenošenje šala hijaba na šta su vrlo ljubazno upozorili mog muža dok sam ja kriminalka u ovom slučaju stajala pored njega i pokušavala shvatiti zašto čovjek nije meni rekao da stavim hijab nego uporno to objašnjava mužu. Vjerska policija naravno nikada ne razgovara sa ženama… eto zato.
Riyadh je meka za shopping i gastro ponudu. Nikada nisam tako dobro jela.
Kineski, japanski, talijanski, meksički, libanonski, armenski restoran samo su neke od ponuda koje se nude a svaki od njih je vrhunski izborom i kvalitetom hrane te uslugom.
Naravno, probali smo i domaću tradicionalnu hranu koja iako temeljena na janjetini i piletini uvijek ima njihov prepoznatljiv okus po mješavini tradicionalnih začina koje stavljaju na sve. No, usprkos tome najzanimljiviji dio njihovih tradicionalnih obroka je način na koji jedu a to je uvijek na podu i uvijek bez ”bešteka”. Postoji i poseban način na koji palcem gurnu hranu sa dlana u usta… nikad nismo savladali to.
U Arabiji tjedan traje od nedjelje do četvrtka, a vikend su petak i subota, ti dani su rezervirani za obiteljska druženja po parkovima ili u pustinji gdje imućniji Saudijci grade obiteljske kampove.
Kampovi se sastoje od nekoliko velikih šatora gdje se okupljaju čitave obitelji, a to ponekad znači i preko stotinu ljudi. Kampovi su opskrbljeni tekućom vodom, prostorijama za spavanje, svim mogućim auto moto strojevima za vožnju po pustinji i sl. Sve potrebno za najbolju zabavu u pustinji. Tu se čak mogu naći i farme deva gdje se uzgajaju low budget deve za jahanje bezveze i fancy trkaće deve čije cijene mogu biti i nekoliko milijuna eura…cijena ove deve je 5 milijuna eura!!!!!!!!!!!
Na kraju svega kroz Arabiju smo protutnjali brže nego smo se nadali, vidjeli i dobre i loše strane i zaključili da je ipak bolje u Emiratima gdje smo sada. Ali o tome neki drugi put.
