Sjećate se naše D gošće Anastasye i njene priče o prvom putovanju od 30 sati s bebom od tada 3 mjeseca i djetetom od 3 godine? E pa vratila se u Hrvatsku, i to sama sa svojim curama. Ovo je njezina priča, plus super savjeti za roditelje za putovanja s djecom
Vjerojatno se sjećate, Anastasya Raditya Ležaić i njezin muž Kristijan bili su jedni od prvih putnika nove zračne luke Zagreb. Tada nam je Anastasya, obzirom da jako puno putuje te da je autorica travel bloga travelmadmama „Little Footsteps in the Big World“, malo ispričala o aerodromima iz pozicije mame dvoje male djece. Ovaj put od Jave do Zagreba putovala je sama s dvoje djece i to na majčin dan. I što mislite kako se provela? Evo Anastasyene priče i njezinih super savjeta za roditelje koji uskoro planiraju prekooceanske letove s djecom.
Nakon mjesec i pol na Javi u Indoneziji, došao je i taj dan. Dan kada smo morale krenuti nazad za Zagreb, moje kćeri (trogodišnja Frida i četveromjesečna Iskra) i ja, jer se muž vratio već ranije. O našem putovanju za Indoneziju u ožujku ste več čitali, a ovaj put, idemo bez supruga. Trebale bismo doći u Zagrebu na majčin dan, u nedjelju, 14. svibnja.
Naš let iz Jakarte za Dohu je bio pol sata iza ponoći, u 00:30. A prije toga trebao nam je jedan let iz Malanga (moj rodni grad) za Jakartu, od sat vremena. Nisam htjela po noći mijenjati letove i terminale pa sam odlučila već u podne letiti za Jakartu. Mojoj mami bilo je teško pustiti me samu s djecom pa je odlučila letiti s nama, pratiti nas do Jakarte.
Odlučila sam i rezervirati noćenje u jednom hotelu u blizini aerodroma, Soekarno-Hatta u Jakarti, da imamo gdje odmoriti dok čekamo ponoćni let. A kad smo odletile, moja mama je prenoćila u hotelu dok je čekala let nazad za doma idući dan. Rezervirala sam sobu u Ibis-u i platila miljama koje sam skupila od letova, odabrala hotel koji ima bazen, kao bi bar Frida mogla uživati prije dugog puta.
Moj tata nas je vozio na aerodrom u Malang. Nakon teškog oproštaja s tatom (koji je bio posebno težak za Fridu), let je prošao fino. Frida i Iskra zaspale pri kraju leta i nije bilo nikakvog problema s Iskrom obzirom na upalu uha koju je imala baš tjedan dana prije ovog leta.
Stigle smo u Jakartu oko 14:30, odmah uzele taksi za hotel koji je bio 5 kilometara udaljen od aerodroma. Frida je oduvijek jedna od onih koja je ekstremno uzbuđena čim uđe u hotel; bez obzira je li bolesna ili zdrava ili umorna, u Hrvatskoj ili vani, bitno da je hotel. Adrenalin na max. Odmah je skakala po krevetu, pa krenula crtati i bojati na podu, a na kraju smo ona i ja otišla na bazen, dok je Iskru čuvala moja mama.
Imale smo ležernu večer, družile smo se s jednom mojom prijateljicom koja nas je došla posjetiti do hotela. U 21:00 smo krenule na aerodrom hotelskim shuttle-om. Čim smo došle na aerodrom, cure i ja smo ušle za prijavu na let a moja mama nas je čekala vani. S Iskrom u nosiljci dala sam Fridi jednu ruku a drugom sam gurala kolica na kojima su bila dva veliki kofera i jedan Fridin mali.
Red za prijavu na šalterima Qatar airways-a je bio valjda kilometar. Čekale smo i čekale. Nakon pola sata pomaknule smo se za par centimetara, a Fridi se piškilo. Nije više mogla izdržati. Morale smo otići iz reda, trčale na najbliži WC, ugurala sam kolica u minijaturni WC. Kad smo se vratile na šalter red je bio još veći, krenule smo ispočetka. Već je bilo 22:00.
Nakon tri minute, jedan gospodin u uniformi Qatar-a nam je rekao da dođemo odmah na šalter za prijavu za prvu klasu, koji je bio naravno prazan. Obavili smo prijavu u par sekundi, velike kofere smo ostavile. Fridi se već jako, jako spavalo.
Izašle smo vani pozdraviti se s mojom mamom, koja je bila tamo s mojom tetom koja je došla na aerodrom u međuvremenu. Išle smo na večeru a Frida je zaspala mojoj mami u krilu. U 23:00 sam odlučila ući s djecom u čekaonicu, jer smo se trebale ukrcavati za oko 20 minuta. Pozdravila sam mamu i tetu. Bilo mi je baš teško, kao i svaki put kad se vraćam nazad u Hrvatsku. Djeca su već spavala, moja mama ih je poljubila i zadnji put smo se zagrlile. Još jedan oproštaj s mamom, sat vremena prije majčinog dana.
Jedan gospodin osoblja aerodroma je primijetio da je Frida spavala, a ja sam imala već bebu na sebi u nosiljci, pa je došao do nas i uzeo Fridu. Nosio ju je sve dok nismo našle kolica da ju u njima vozim. Onda se ona probudila pa smo ostavile kolica, a ona se vozila na svom Trunki koferu kojeg sam vukla.
Neki čudan feeling, skoro ponoć, prazan aerodrom, sama s djecom, sretna da konačno ideš doma mužu, tužna da opet napustiš dom i roditelje. Šetale smo do čekaone D9 na terminalu 2.
Taman je počelo ukrcavanje kad smo ušle u čekaonu, osoblje nam je reklo da uđemo odmah u avion. Priorty boarding. Baš ga volim.
Sjedile smo u 12D i 12E, to je običan red, nije red predviđen za dječje krevetiće u avionu. (bassinet). Na šalteru su se već ispričali, nisu imali više krevetiće kad smo se prijavile. Do Fride u 12F je sjedio jedan gospodin koji je uzeo Fridi noge i stavio sebi u krilo kako bi ona mogla spavati lijepo i ravno, glava i tijelo na svom sjedalu, a nogice na njemu. Jer ja sam već imala Iskru cijelo vrijeme na krilu. Hvala mu do neba!
Prespavale smo i večeru koja je bila servirana sat vremena nakon polijetanja, a probudile smo se kad su već servirali doručak, dva sata prije kraja leta.
Cure su bile fenomenalne, moram ih zaista pohvaliti.
Sletile smo u Dohu na vrijeme, 9:00 po vremenu u Jakarti, a 5:00 po Dohi, nedjelja, 14. svibnja.
Jedan drugi gospodin uzeo je Fridin mali kofer i nosio ga je sve dok nismo izašli iz aviona. Opet sam nosila Iskru u nosiljci i vukla Fridu na koferu. Hodale smo i hodale, ogroman aerodrom, opet prazan.
Rano je ujutro. Iz daleka sam vidjela mali električni autić, koji je došao do nas, a vozač nam je ponudio da se odvezemo s njim. Frida je bila tako uzbuđena, vozila se je naprijed kraj njega, a Iskra i ja smo bile otraga. Vozio nas je do zone transfera.
Imale smo samo pola sata do idućeg ukrcavanja, a Frida je (opet) bila gladna. Nije bilo dovoljno vremena za pošten doručak (iako je doručkovala u avionu!) pa smo uzele kroasane i usput sam si uzela kavu. Ipak je bio majčin dan!
Prve smo se opet ukrcale u avion. Priority boarding! Ovaj put 8B i 8C, dakle red predviđen za krevetić. Poletjele smo, Iskra je zaspala pa sam ju stavila u krevetić.
Frida se naljutila jer je htjela gledati Trolove, a avionske slušalice su joj bile prevelike pa su joj stalno padale. Odustala je i zaspala. Servirali su doručak a cure su spavale. Uživala sam u svom doručku na miru za majčin dan.
Super smo preživjele osam satni let, pa sam si mislila, ovaj šest satni ne može biti teži. E pa bila sam ipak malo u krivu. Umor se valjda akumulirao na kraju. Zadnja dva sata leta nam je bilo koma. Fridi je bilo dosadno, stalno je pitala gdje joj je tata, zašto nismo došle još, a Iskra je dosta plakala. Frida je pokušavala čitati knjigice, pa je bojala, pa gledala crtiće, igrala igrice, a ja sam nosala Iskru na hodnicima aviona da bi se smirila.
Sletili smo na vrijeme, 12:45 po Zagrebačkom a 19:45 navečer po Jakarti. Opet smo došli na novi Zagrebački aerodrom, gdje je i cijela priča krenula, kad smo išli na put točno na dan otvaranja aerodroma. Brzo smo prošle imigraciju, pa su i koferi došli. Jurile smo van, tata nas je dočekao točno na izlaznim vratima, Frida je naravno odmah skočila k njemu. Došli su nas dočekati i prijatelji sa svojom djecom, koji su ujedno i Fridini prijatelji.
Dan je bio sunčan i topao pa čak nisam ni morala cure presvući iz onog što su nosile u tropskoj zemlji. Javili smo mojima u Indoneziji da smo sretno stigle i krenuli doma.
Ako bi me netko pitao je li mi bio teži put sada samo sa curama od onog kad je muž s nama putovao, rekla bih – ne! Puno mi je lakši bio ovaj! Znate zašto? Kada mama putuje sama s djecom, svi, ali baš svi na svijetu, joj žele joj pomoći. Takvo je bar moje iskustvo. Ili, obzirom na to da je bio majčin dan, jednostavno mi je valjda svemir htio dati najbolji poklon!
A sad, nekoliko savjeta za putovanje sama/sam s djecom bez partnera:
– Birajte letove koji su u skladu s ritmom spavanja Vaše djece. Za prekooceanske letove, uvijek biram noćne letove, tako da mi djeca spavaju većinom leta. Birajte i najkraće presjedanje.
– Rezervirajte krevetić (bassinet) unaprijed ako letite s djetetom mlađim od 2 godine (infant). Pogotovo ako letite s dvoje ili više djece, a bez partnera ste, možete staviti bebu u krevetić kad trebate.
– Razmislite dobro o dječjim kolicima i hoćete li ih uzimati na let. Osobno ih ne volim jer mi stvaraju problem kad moramo sto puta preko provjere sigurnosti. Onda mi budu opet problem kad ih moram gurati, a drugom rukom guram i kolica za kofere. Meni je lakše nositi jedno dijete u nosiljci i vući drugo na koferu (ili da hoda samo). Plus, većina aerodroma na svijetu imaju dječja kolica koja se mogu posuditi.
– Nemojte nositi previše stvari, dovoljno Vam je da imate rezervnu robicu, nekoliko pelena i par igračaka. Djeca dobe još igračaka u avionu, a hranu i piće Vam ionako stalno daju tijekom leta. A ako letite preko oceana, svako sjedalo ima i zabavni multimedijski centar.
– Skupite sve potrebne papire, dokumente, putovnice, karte, novce u jednu malu torbicu koju uvijek imajte pri ruci. Neka ne bude preteška jer ćete je cijelo vrijeme imati sa sobom, pri čemu nemate partnera da Vam pomogne a morate stalno paziti na djecu
– Budite smireni, vjerujte da će sve biti ok. Djeca su osjetljiva, njihovi osjećaji su odraz Vaših osjećaja, tako da ako ste nervozni, zbunjeni, prestrašeni, najvjerojatnije će biti i oni. Nemojte se sramiti tražiti pomoć. Ipak imate samo dvije ruke, a djeca su tu.
– Ako Vam treba, pitajte za pomoć nekoga u blizini, oni će Vam sigurno rado pomoći.
Anastasya Raditya Ležaić
