Od kada sam vidjela Ždrilo, novo planinsko sklonište na Velebitu, htjela sam ga posjetiti, u njemu prespavati. Ali to mi je trenutno nemoguća misija. A onda sam upoznala Borka Vukosava… Napravili smo super plan
Kraća verzija priče je da je fotograf Borko Vukosav nedavno bio na Velebitu i da priprema svoj blog We hate mountains. S obzirom da Borko voli i kuži arhitekturu i istovremeno je radoholičar koji radi i kad ne radi, odmah smo se dogovorili da mi Borko fotka nova, fascinantna planinska skloništa koja su počela sve više nicati po hrvatskim, slovenskim, talijanskim planinama. Borko će se penjati i fotkati, ja ću pisati…
Prva lokacija Ždrilo, planinarsko sklonište kojega je projektirao i zajedno sa svojim prijateljima sastavio riječki arhitekt Ivan Juretić.
A sad duža varijanta priče.
Za arhitekta Ivana Juretića znam godinama. Davnih dana dogovarali smo se da posjetim Rossijevu kolibu, jedan od prvih projekata kojeg je prije nekih 4-5 godine napravio sa svojim prijateljima. Kolibu je preuredio praktički sam, sa svojim prijateljima i to sve radi vlastitog entuzijazma i potrebe da se napravi nešto dobro. Korisno.
U međuvremenu, Juretić je obnovio i još jednu kolibu na Velebitu i sagradio još jedno, posve novo sklonište kojega su dopremili helikopterom.
Godinama sam moljakala razne fotografe da odu samnom to fotkati, ali bezuspješno. Ili nije bilo dobro vrijeme, ili kondicija ili neradna subota ili… Razloga je tisuću i s moje strane.
I onda sam upoznala Borka Vukosava. Fotografa Telegrama koji u slobodno vrijeme planinari. Svaki dan ako Borko slučajno nema snimanje popodne, on se sprema i ide na Sljeme…
Kad sam to čula. Pala sam u nesvjest.
Naime, Borko je lik kojeg iz viđenja znam iz Močvare i Medike. Ima dreadlockse do koljena, gomilu fotografskih nagrada i totalno mi ne izgleda kao sportski tip koji će subotom ujutro visiti s neke stijene.
Mislila sam da ću Borka puno lakše nagovoriti da radimo neke noćne underground reportaže, nego da ide na Velebit i posnimi mi onu kuću koju odavno želim.
– Čekaj, ti ideš na Velebit sad za vikend. I spavat ćeš u Ždrilu? – odmah su mi se zacaklile oči.
– Da, ali ja ti ne idem to fotkati, nego za sebe i svoj gušt, a i ne da mi se tegliti svu opremu – objašnjava mi Borko, pokazujući kako nosi neki mali sitni fotoaparatić, kojeg svi mi laici zovemo “idiot” i mislimo da se s tako nečim ništa ne može snimiti bez ogromnih objektiva, stalka, tone opreme.
Vraća se on za par dana i pokazuje mi ovo.
Vjerojatno će me sad totalo popljuvati i reći da pretjerujem, ali da, fascinirana sam njegovim radom, ovom kućom i tom pričom o planinama.
Naime, planine jako respektiram iako se malo kad penjem na njih. Par Sljemena, Učki, Biokova i Vogela za mene je skroz dovoljno iskustvo da znam što znači popesti se na vrh, razbistriti glavu, osjetiti umor, ludilo, sreću… A vjerujem i posebnu sreću kada nakon umora, natečenih nogu i žuljeva ugledaš ovakvu divnu malu kućicu u kojoj možeš prespavati… Probuditi se uz izlazak sunca u čistoj, pravoj, prirodi, poseban je gušt…
– Što će vam ta kosa – pita Loredana Bahorić Borka na snimanju, gledajući ga kako ju namješta u ogromu pundžu.
– Želim vidjeti do kud to ludilo može ići – odgovara joj Borko. I uistinu, dobar je to odgovor jer je upravo to odlučio dokumentirati na svom blogu.
Naime, sve slike koje ćete vidjeti kod njega na blogu nisu one romantične slike panorama koje obično vidite kada se ljudi fotkaju na planini. A opet i nisu ni žuljevi na nogama, izlizane gojzerice i topli čaj iz termosice…
Borko će nam pokazivati ono što zapravo inače ne vidimo. A željeli bi… I zato se veselim što Borko Vukosav postaje naš novi D gost.
I prije nego što vam ispričam sve o njemu, njegovim frendovima koji se s njim penju, njihovoj filozofiji planinskog minimalizma i svim nekim ludim stvarima koje briju, pokazujem vam jedan njegov dan na Ždrilu. Zapravo dio dana.
Kompletan put i još puno dulju verziju uskoro pogledajte na Borkovom blogu We hate mountains, a ja vam javim kad će blog napokon postati online.
Uživajte.
