Na ovoj priči radimo mjesecima. Andrea Andrassy uređivala je svoj stan, bilježila, fotkala, pisala dnevnik. Sad ga objavljujemo u nastavcima – danas priča o počecima i vječnoj dilemi: tuš ili kada
Uživam čitati njezine kolumne. Nekako uvijek zna u par rečenica pogoditi bit. Ono što svi mislimo, a malo tko kaže na glas… I zato smo se nas dvije vrlo lako dogovorile – Andrea će za Dblog pisati kolumne o preuređenju, a ja i Dražen Banković, odnosno moj suprug arhitekt, ćemo joj pomoći oko adaptacije onih tehnički najškakljivijih dijelova stana.
Bez puno priče, sa zadovoljstvom vas prepuštam našoj D gošći – kolumnistici, spisateljici i influenserici Andrei Andrassy.
Piše: Andrea Andrassy
“Nikad više” – prva rečenica koju čujem od svih koji su ikad radili potpunu adaptaciju stana. Loši i neodgovorni majstori, kašnjenje, nepredvidivi problemi za koje saznaš tek kad kreneš s radovima…
“Nema šanse” – rečenica koju sam govorila svima koji su me uvjeravali da će mi radovi biti upravo takvi; pakleni, frustrirajući i najgori na svijetu.
Nema šanse da će to biti slučaj sa mnom; ja sam jako organizirana osoba koja apsolutno SVE zapisuje, imam odlične majstore s kojima sam prije godinu dana već radila kuhinju i najvažnije od svega – imam Bobu i Dražena.
Nema šanse da ću nakon ovih radova reći “nikad više” jer će sve ići baš kako treba.
Za Bobu sam prvi put čula kad mi je brat skrenuo pozornost na njen tekst o parketima upravo ovdje, na Dblogu. Tri godine kasnije, Boba je u mom stanu za koji obje imamo velike planove (i malo vremena, naravno).
Plan je jednostavan – kompletna adaptacija kupaonice i wc-a, a nakon toga parket.
Ovo je početna situacija.
Neki iznajmljivači stanova bi i ovaj prizor kategorizirali pod svježe renovirano i dizajnerski, a moj cilj je da stvarno izgleda svježe renovirano i dizajnerski. I da bude funkcionalno, naravno, funkcionalno i lijepo… meni. I Bobi.
I meni i Bobi, što je prvi problem jer smo Boba i ja dvije različite osobe, a različitim ljudima se sviđaju različite stvari. Ja želim kadu, Boba želi tuš.
Želim ga i ja – veliki, walk-in tuš kao u hotelima, tuš u koji ušetaš i iz kojeg nikad ne želiš van. Ove godine sam provela dosta vremena u jednom Beogradskom hotelu s točno takvim tušem i to je najbolja stvar na svijetu, plus, konfiguracija moje kupaonice je stvorena za lijepi, veliki, stakleni tuš, plus Boba kaže da bi bilo prekrasno, ali…
… ali ja ŽIVIM za kupanje u kadi. Kupam se 2 do 3 puta tjedno (ostale dane se samo tuširam) i nema mi ljepšeg osjećaja nego kad uronim u mirisnu, vruću kupku – pogotovo kad me bole leđa, što je s godinama sve češće.
Ja želim kadu, Boba kaže tuš, i tako u krug.
Na kraju nisu prevagnula nepostojeća djeca koju ću kupat u kadi, nisu prevagnula ni bolna leđa – prevagnula je kada koju je Boba pronašla u Duravitu.
Prekrasna, ogromna, taman stane u kupaonu – jest da će ju vizualno smanjit, ali neka. To je ta kada i ne postoji niti jedna druga.
Sad kad imamo dogovoren koncept, možemo krenut. Naruči kadu, pločice i sve ostalo, a do tad – ruši sve.
“Za nekih 2 do 3 tjedna smo gotovi sa svim, jel da?” – pitam ja naivno voditelja gradilišta koji mi samo odgovara da pustim da sve ide svojim tokom.
Neka ide, ali neka traje 2 do 3 tjedna.
Srećom, unajmila sam stan preko puta svojeg – spavat ću u svom stanu, a tamo imam kadu i wc. Dva do tri tjedna, izdržat ću.
– NASTAVLJA SE –
Btw dok iščekujete idući nastavak evo moodboarda i tlocrta kupaonice i wc-a.
