Česta isprika za nečitanje je rečenica: “Nemam vremena”. Naša D gošća, prevoditeljica i teoretičarka književnosti Anda Bukvić Pažin odabrala je tri knjige koje možete čak i samo gledati, a za njih kaže da su prava mala remek djela… Upoznajte ih
Puno nas je zaljubljeno u knjige, ali često nemamo vremena za čitanje. Ja prva. I zato se neizmjerno veselim kolumni naše D gošće Ande Bukvić, prevoditeljice i književne kritičarke i vlasnice bloga U Novoroditeljskom žanru /rockabyebyebaby.
Da ne duljim, citiram Andu: ako još niste odlučili što pokloniti nekom djetetu za rođendan ili njegovoj mami, evo prijedloga…
Prije nekoliko dana naišla sam na članak iz The New York Timesa koji tematizira sve izraženije povlačenje slikovnica iz ponude u knjižarama širom SAD-a. Manje se traže, manje se prodaju, interes slabi, a navodno je sve zbog toga što roditelji sve ranije upućuju djecu na knjige za mlade, s oskudnim ilustracijama ili bez njih. Članak je star barem pet godina, i ne znam kako američke statistike izgledaju danas, ali znam da je među hrvatskim roditeljima sveprisutna želja da djeca što prije i što više odrastu, i usvoje vještine i znanja koja će moći prakticirati sami.
Starija su djeca u neku ruku čitalački najugroženija skupina, ona koju roditelji i učitelji često prerano istrgnu iz svijeta slikovnica, u žurbi da ih pošalju na sljedeći nivo. A stvari ne bi trebale biti postavljeno crno-bijelo, jer prijelaz na tekstualno bogatija štiva ne mora značiti prekid sa slikovnicama zauvijek. Postoje ozbiljna istraživanja koja pokazuju da je za formiranje cjeloživotnih čitatelja važno djeci čitati na glas, čak i kad sami nauče čitati. A kako se primjerom najbolje odgaja, pokažite djeci da su slikovnice važno tako što ćete neke odabrati – za sebe.
Tražila sam ih po ključu koji ni sama ne znam dešifrirati. Duljina teksta taj ključ nije, jer prva slikovnica ima svega par rečenica, treća je duga i slojevita, a druga je neka zgodna zlatna sredina. Ali sve funkcioniraju kao ogledalo osjećaja, stanja i raspoloženja koji su dio odraslog života, bila to usamljenost u prenapučenom svemiru, borba s najvoljenijim tiranima na svijetu – djecom, ili želja da se otisneš u svijet bez straha od neizvjesnog ishoda. I sve imaju odlike velike književnosti i vrijedne vizualne umjetnosti.
Često čujem, svi bismo tako rado čitali, ali, to vrijeme tako brzo curi! Izgovora više nema: ako nemate vremena, čitajte nešto kraće. Ako vam fali motivacije, čitajte nešto vizualno stimulativno i uzbudljivo. I ako stalno nešto nabavljate za djecu, nemojte da to bude hrpa trendi tekstila koji prebrzo prerastu – već radije kvalitetna slikovnica u kojoj će oni još dugo uživati, a vi već sada.
Slikovnice koje vam predlažem su više „za odrasle“, ali ni djecu neće razočarati, jer slika u spoju s tekstom uvijek djeluje bajkovito i zanosno. I ponese vas, i njih. Ako volite strip, evo ga, dovoljno je slično. Ako ne volite strip, super, ovo je dovoljno različito. A još i ono kad ne znate što biste poklonili nekom dragom za rođendan – evo rješenja: neko od ovih malih remekdjela, s porukom ili bez.
Crveno stablo (ArTresor, 2015.)
Tekst i ilustracije: Shaun Tan
Prijevod: Lara Hölbling Matković
Onih vrlo malo ljudi koji su u rukama imali ili čitali ovu slikovnicu uskliknuli su od veselja kad su čuli da ću o njoj pisati. Super, reći ćeš nam o čemu se radi! A ja to teško mogu reći bolje od samoga autora, jer on je u onih šest-sedam rečenica sve sažeo. Svemir je zapravo u njegovim crtežima, oni su nesažimljivi.
Ali mogu biti dosta konkretna kad se o samom autoru radi. Shaun Tan australski je ilustrator i autor koji je svjetsku slavu stekao 2011. Oscarom za najbolji kratki animirani film The Lost Thing. Za sebe kaže da teško započinje i radi polako, ali da je naučio biti strpljiv. Kreće od niza malih, neobvezujućih skica, i pušta ih da među koricama njegove bilježnice počnu živjeti vlastiti život. Obično najprije radi olovkom pa onda crteže dorađuje pastelom, na putu do konačnih većih platna u ulju ili nekoj drugoj tehnici. Kad opisuje svoj kreativni proces, kaže da nikad ne kreće od fabule, teme, čak niti motiva: najprije crta, pa onda ispituje potencijalne unutarnje veze i vanjsko značenje. Kao da najprije ono podsvjesno, umjetničko, senzibilno izađe iz njega i onda traži svoje mjesto u ovome svijetu – ili svijetu slikovnice.
Tanova fascinacija industrijskim pejzažima i gotovo nadrealna vizija svijeta posebno dolaze do izražaja u slikovnici Crveno stablo. To je jedno od onih djela kojima činite medvjeđu uslugu kad ih pokušate sažeti. Ali da probam: crvenokosa djevojčica se budi, uz tekst da „katkad dan započne a da se nemaš čemu radovati“. I ide s tim osjećajem kroz zbunjujuće vrijeme i snoviti, noćno-morni prostor pun začudnih bića, stvari i pojava. Pokušava ih nekako uklopiti u svoj svijet – ili sebe u njihov, i već pomalo gubi nadu, sve dok se na kraju ne vrati odakle je krenula i ozari se ugledavši – crveno stablo. Osim što na slici istinski raste u njezinoj sobi, crveno stablo je svestrana metafora – za prijelaz iz jeseni u zimu, iz blažeg raspoloženja u oštrije, iz pastelne palete osjećaja u intenzivniju. Uvijek je prisutno, u svim dijelovima našeg dana, i u našem životu. I nekad je izvor frustracije i patnje, a nekad nas razveseli svojom žarkom bojom i raskošnom krošnjom, to stablo.
Za odrasle je ova slikovnica prilika da se podsjetimo kako umjetnost funkcionira u odnosu na život: da ne mora svaka priča odmah biti servirana jasno i glasno, sa smislom i svrhom i vidljivim razlogom. I da ne postoji jedna istina i jedno objašnjenje, ni teksta ni života. A djeca to što mi odrasli moramo učiti intuitivno znaju, i ništa im tu neće biti neobično: možda će pokušati proniknuti u neke djeliće crteža, a najzabavnije od svega bit će im pokušati pronaći crveni listić na svakoj prenapučenoj stranici.
Shaun Tan rado upotrebljava kombinaciju tradicionalnih tehnika i digitalnih medija, a njegova ljubav prema kolažu i montaži utjelovila se u ovoj slojevitoj slikovnici. I spomenula sam da slikovnica ima ukupno šest-sedam rečenica, i to je istina, ali zapravo ima jako puno teksta unutra, samo ga treba pažljivo tražiti – na marginama, na obodima predmeta, na rubovima konvencionalnih i začudnih ura, napisan je kao grafit, posložen kao palimpsest. To su one riječi koje se ne prevode, ili ih svatko prevodi sam za sebe.
Ono što se prevodi je oskudan tekst koji ide uz vizuale, i koji predstavlja zamku. Da tu zamku odmah izbjegnemo i utvrdimo: kad postoji pet rečenica u ovakvom remekdjelu, onda to nije posao za Google Translate, već za vrhunske prevoditelje. Prevoditeljica ove slikovnice Lara Hölbling Matković to zna: trebalo odvagati pridjev, posložiti rečenicu, staviti pravi veznik na početak rečenice i pravi prilog na kraj, da odzvanja kao začudan sat koji vas pozdravlja čim otvorite slikovnicu. I na kojem pišu stihovi iz neke pjesme, ali samo ako prenapregnete sva čula, to vidite.
Diktator (Naklada Ljevak, 2017.)
Tekst: Ulf Stark
Ilustracije: Linda Bondestam
Prijevod: Željka Černok
Ako vam se čini da ste već prije negdje susreli ime Ulfa Starka, niste se prevarili – on potpisuje neke od slikovnice koje su izašle u nakladi Ikee, među njima i odličnu, ali manjkavo prevedenu „Princeza u potrazi za srećom“. Nažalost, autor je preminuo u srpnju ove godine, ali o njemu ipak nastavljam govoriti u prezentu, jer djelo mu je još živo, i nastavit će živjeti kroz daljnje prijevode kojih će, nadam se, biti sve više.
Ulf Stark velika je zvijezda dječje književnosti u Švedskoj, zemlji koja visoko cijeni i gorljivo na životu održava svoju 150 g. dugu tradiciju kvalitetne dječje knjige. Vjerovao je u dječju književnost koja je demokratična, i gotovo bezgranična u svom poticanju na kreativnost, slobodno mišljenje i maštanje. Funkcija te književnosti jest suočiti najmlađe s važnim temama koji su u nekim dijelovima svijeta – recimo, ovim našim – još uvijek tabu u dječjoj književnosti: primjerice, seks i smrt. Stark je rekao – i citirala sam ga u raznim prigodama već puno puta – da su to redom teme o kojima djeca ne znaju mnogo više od odraslih. Ta njegova ideja i stav odražavaju se i u ovoj silno duhovitoj i zabavnoj slikovnici koja dotiče neke svakodnevne, ali i neke silno ozbiljne teme. Diktator je Starkova prva suradnja s nagrađivanom finskom ilustratoricom mlađe generacije Lindom Bonestam.
Možda ste čitali ili gledali Malog šefa – priču o napornoj korporativnoj bebi koja dolazi u obiteljsku firmu i preokrene sve naopačke. To je priča za djecu, dok je Diktator priča za odrasle, zaoštrena u svakom segmentu, što je vidljivo već iz naslova. Mali diktator je uvijek na distanci, ni sa kim se ne zbližava, isključuje tepanje i kategorički odbija nježnosti.
Roditelji su samo jedni od njegovih podanika, koji imaju čast brinuti se o njemu, a on je na zahtjevnoj dužnosti dok jede bananu i kekse i bdije nad svojim narodom. Kad je vrijeme lijepo, voze ga van u njegovom tenkiću, deklarirani je centar svijeta i svi ga slušaju. Situacije su bliske djeci – spavanje, vrtić, izlet, kuća, vrijeme s roditeljima – a alegorije su rezervirane za roditelje i uglavnom im se možete nasmijati od srca. Ako imate dobar smisao za humor, to jest.
O ilustratorici Lindi Bondestam teško sam nalazila informacije koje nisu na finskom ili nekom od nordijskih jezika. Pronašla sam tek kratak video o jednominutnom isječku radnog dana koji daje tek obrise njezina kreativnog procesa: tankim flomasterom crta likove u tvrdo ukoričenu bilježnicu A3 formata, onda kombinira uzorke kolaža i sličnih šarenih recikliranih papira, i na kraju je vidimo kako svoje kombinacije preslaguje digitalno. Kaže da je često ružne stvari inspiriraju više od onih lijepih, jer veći je izazov nešto nelijepo pretvoriti u umjetnost. Ali iz filmića sam zaključila i da radi od doma, i spazila sam didaktičku dekicu na podu – detalji toga poslovno-privatnog i životno-umjetničkog sudara jako bi me zanimali.
Prilično glasne, a nerijetko i vrišteće ilustracije u Diktatoru nastale su tehnikom patchworka. Komplementarog kolorita i gotovo taktilne, sviđaju se djeci, dok za odrasle nose neki retro štih, s jedne strane ugodan, a s druge, u kombinaciji s ratnim znamenjem, pomalo zastrašujući. Raspored riječi u svakom mini-poglavlju kao da ispaljen iz prastare remingtonke, a prije toga nakucan na još starijem Remingtonu. Prevoditeljica Željka Černok odlično je prepoznala rezove, ritmično stupanje i sintaktičko odstupanje, i silno ga duhovito, s iščašenom sintaksom i pokojom začudnom rječcom, prenijela u prijevodu.
Crna ribica (Znanje, 2016.)
Tekst: Samad Behrangi
Ilustracije: Farshid Mesghali
Prijevod: Ebtehaj Navaey, Azra Abadžić Navaey
U privatnom istraživanju koje sam provela, na uzorku od dvoje djece od (skoro pa) 3 i (skoro pa) 5 godina, Crveno stablo pokazalo se čudnovatim, ali napetim i poticajnim štivom za svakakve divne priče; Diktator je bio silno zabavan, urnebesno logičan i pun situacija s kojima su se mogli poistovjetiti, ali ova slikovnica… Za nju je moje starije dijete reklo da ćemo “ribicu drugi put.“ A drugi put je stvarno došao, i tada smo podugačak tekst stavili sa strane, i koncentrirali se na zanimljive ilustracije, koje su nam onda poslužile kao potka za vlastitu priču. Zapravo, poslužile su njima: moja se priča nekako poklapala s pričom Crne ribice, koju sam unaprijed pročitala. Nakon takvog pripovijedanja prema slikama, puni tekst se može naglas čitati djeci u stabilnoj čitalačkoj dobi, kad bi oni trebali imati više strpljenja i koncentracije. Jer ovo je priča za sve generacije i svojim se univerzalnim vrijednostima lako seli iz kulture u kulturu. I vrijedno ju je imati na polici kod kuće i posezati za njom u različitim fazama života.
Crna ribica originalno je objavljena 1967. u Iranu, gdje je već sljedeće godine proglašena najboljom dječjom knjigom. Riječ je o klasiku iranske književnosti – nipošto samo dječje – koji je u doba iranske revolucije sedamdesetih godina čitan kao politička alegorija, čak i zabranjivan. U današnje vrijeme i na našem prostoru političke se konotacije donekle gube, ali ostaju snažne poruke o individualnoj snazi i pravu na različita mišljenja i uvjerenja.
Fabula funkcionira po principu priče u priči – na prvi dan zime, „najduže noći u godini“, stara ribica okuplja svoju djecu i unuke, „njih dvanaest tisuća“, da im ispripovijeda priču. A priča je o naslovnoj junakinji, koja sretno i bezbrižno odrasta sa svojom majkom u sigurnosti potočića, sve dok je ne počnu opsjedati misli o širokom moru i svemu što je izvan granica njezina svijeta. Dovoljno je znatiželjna i hrabra da se otisne na to neizvjesno putovanje, na kojem je čekaju ljubazni i dragi prolaznici, ali i istinski neprijateljski nastrojena bića. U dodiru s njima i na putu prema oceanu ona se uči hrabrosti, strpljenju, ludosti i mudrosti, snalažljivosti i lukavstvu.
Za aktualizaciju ove priče zaslužan je Guardianov izbor za najbolju dječju knjigu 2015. Tada se Crna ribica na Zapadu rodila ponovno, i opet je krenula na svoje opasno, ali neophodno putovanje. Hrvatsko izdanje objavljeno je s originalnim ilustracijama iranskog umjetnika Farshida Mesghalija, koji je za njih osvojio prestižnu nagradu Hans Christian Andersen. Mesghalijeve su ilustracije minimalističke, ali visokostilizirane i čarobno mozične. Boje su hladnovodne, teksture nježne, ali topli fokus svjetla ne izostaje ni sa jedne stranice: bilo to kroz crveno riblje oko, koraljni pelikanov kljun, kamen na kojem se odmara drska žaba ili onaj na kojem caruje empatični, dobroćudni gušter.
Osim što nudi toliko važnih uvida i mogućnosti za ozbiljna tumačenja, ova je priča puna suptilnog humora, u dijalozima Ribice s životinjama koje sreće usput, i u nekim njihovim fantastičnim gestama: primjerice, kad susretljivi gušter ribici dade malu sablju da se spasi ako se nađe u pelikanovu kljunu. Neki kritičari u Crnoj ribici prepoznaju priču o emigraciji, ali rekla bih da ta emigracija nikako nije ova prisilna niti politički konotirana. Ako je neko preseljenje ovdje važno, onda je to ono unutrašnje: od jednog dijela sebe do drugog, od identiteta do identiteta, uz intrinzičnu motivaciju i ideju vodilju da je u svemu je najvažnije upoznati sebe i ostati svoj. Za odrasle, ovo se lako dade interpretirati kao priča o cjeloživotnom učenju, i o tinejdžerskoj energiji i kreativnoj snazi koju treba u nekom obliku ponijeti i u odrasli život. To jest, trebalo bi.
Prijevod na hrvatski s perzijskog izvornika čekao je punih 40 godina. Prevoditelj Ebtehaj Navaey kaže da se prijevoda prihvatio iz čistog entuzijazma (nije li uvijek tako?), jer mu je to bila jedna od najvažnijih priča za vrijeme njegova djetinjstva u Iranu. U paru sa suprugom Azrom Abadžić Navaey, donio nam je divnu priču za sve generacije, i za sve kojima nedostaje šarma i daha drugoga i drugačijega, za inspiraciju i motivaciju.
Napisala: Anda Bukvić
