I vi spadate u ljude koji su fascinirani stolcima ili pak u one koji uopće ne kuže u čemu je fora? Zašto neki stolci imaju kultni status? Zašto su oni predmet žudnje i predmet koji je toliko dizajniran, redizajniran, kopiran…? Možda nam odgovor na to pitanje nudi Mies van der Rohe koji je rekao da je kompliciranije napraviti dobar stolac od nebodera…
Mies van der Rohe jednom je izjavio da je stolica najteži oblik za dizajnirati, čak i kompliciranija od nebodera, a njegov jednako slavan suvremenik Le Corbusier obožavao je Thonetov stolac broj 14. javno ističući kako nikada u povijesti nije bilo kreirano nešto tako elegantno i boljeg koncepta, preciznije izrade i bolje funkcionalnosti, od Thonetovog stolca.
Jel vam sad lakše? Jeste li i vi opsjednuti dobrim stolcima kao ja i s teškom mukom se susprežete da ne nabavite stotinu stolaca. Ako je odgovor da, onda sigurno je vaša Biblija knjiga 1000 chairs Charlotte i Petera Fiella i slažete se s njima u potpunosti kada kažu da ni jedan uporabni predmet nije tolikom broju ljudi bio objekt žudnje (osim možda automobila).
Kažu i da ni jedan predmet nije toliko proučavan, istraživan, dizajniran, redizajniran, kopiran… a da to i ne čudi jer je to komad namještaja koji s korisnikom uspostavlja najviše veza na intelektualnoj, emotivnoj, estetskoj, kulturološkoj, duhovnoj razini…
Proučavajući stolce uistinu možemo iščitati ideologiju razdoblja u kojem su nastajali, saznati puno o društvenim vrijednostima, povijesti, stilovima, dostupnim tehnologijama, tendencijama, težnjama, ekonomskoj i platežnoj moći kako sredine u kojoj je nastao, tako i krajnjeg korisnika. Sa stolcima se baš kao i s automobilima, ženskim torbama i cipelama, manje ili više suptilno pokazuje društveni status, no naravno i oni kao i automobili su zapravo “mašine” koje moraju zadovoljiti svoju prvotnu funkciju – a to je udobnost.
No, kao i kod automobila i torbica, u svijetu stolaca postoji trenutačna moda i nešto što nadilazi trendove i postaje klasik. Nekada su su stolce izrađivali stolari i ovisili su o umješnosti tog pojedinca koji ga je izrađivao.
Prvi stolac koji je nagovijestio dolazak suvremenog doba i revolucije u tehnološkom smislu serijske proizvodnje je No. 14 iz slavne radionice Thonet, Michaela Thoneta, osobe koja je nakon 20-godišnjeg eksperimentiranja davne 1859. izradio stolac koji se mogao lako i jeftino proizvesti, a još važnije transportirati. U samo jedan kubični metar stalo je čak 36 rastavljenih stolaca koji su se lako sastavili, kao što se danas sastavljaju Ikeini stolci. I tu leži uspjeh Thonetovih stolaca koji je tata, djed, a možda i pradjed svih suvremenih stolaca.
Možete ga naći u salonima namještaja, antikvitetima, buvljacima, tavanima, podrumima, kafićima, terasama… Proizveden je u milijunima komada, a po mnogima je upravo on najbrojniji stolac u suvremenoj povijesti. Da li je to tako, nitko sa sigurnošću ne zna jer u današnje vrijeme ima još jako puno stolaca koji mu konkuriraju, te još puno više jeftinih kopija poput naoko bezimene iznimno jeftine plastične stolice za terase i balkone čiji je original Monobloc Vica Magistrettija iz 1967. izrađen ubrizgavanjem plastike u jednom komadu i koji se od sedamdesetih proizvodi u milijunskim serijama diljem svijeta u bezbroj inačica po cijeni od 3 dolara.
Prvi primjeri stolaca s dizajnerskim potpisom u današnjem smislu riječi su stolci sa jasnim porijeklom prepoznati od društvene elite i sve brojnijeg građanstva kojem postaju dostupni. Thonet i Mackintosh su takvi primjeri sa kraja 19. stoljeća. Danas te, ali i druge stolce koji su promijenili povijest dizajna nazivamo klasicima, a oni se još uvijek svi redom proizvode, kupuju, prodaju, traže…
Dakle, to su D stolci koji su promijenili povijest dizajna koje su osmislili poznati arhitekti za svoje projekte, a Arne Jacobsen, Alvar Aalto, Le Corbusier, Mies Van der Rohe, Marcel Breuer, Frank L. Wright samo su neki od arhitekata koji su za svoje projekte počeli dizajnirati namještaj i eksperimentirati s materijalima i tadašnjim dostupnim tehnologijama.
Zahvaljujući njihovom inžinjerskom pristupu te suvremenoj bezvremenskoj estetici koju su predvodili, nastali su neki od vječnih klasika koji se i danas proizvode te su kao i nekada, statusni, društveni i intelektualni simboli koji nadilaze stolac kao uporabni predmet. Zato i ne čudi što su toliko kopirani, uostalom kao i Eamsovi stolci koje danas proizvodi Vitra u milijunima primjeraka te koji su postali simbol suvremenog građanskog ukusa.
Paralelno s time, treća prekretnica u povijesti dizajna stolaca dogodila se stupanjem na scenu bračnog para Charles i Ray Eames koji su radeći u poslijeratnim uvjetima na protezama za ratne invalide, došli u doticaj sa suvremenim materijalima te došli na ideju da od savitljive lamelirane šperploče, a kasnije i od plastike mogu raditi savršeno udobne stolce.
Plastika je donijela revoluciju u industrijsku proizvodnju, savršeno se uklopivši u njihovu filozofiju kako dobar dizajn treba biti svima dostupan, a ne samo društvenim elitama.
Nažalost, njihovi stolci kao ni brojni drugi klasici koji u prosjeku stoje od 200 eura naviše nisu svima dostupni, kao ni Pantonice, Kartellice i slične “plastične” stolice od polipropilena i poliuretana koje polako ali sigurno postaju klasici novog doba.
Nemate novaca za Picassa ili Moneta, ali par sto eura valja skupiti za jedan od ovih dizajnerskih klasika koji su u stalnom postavu MoMa-e, Centra Georges Pompidou i ostalih najpoznatijih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti.
Zanimaju vas priče o stolcima: evo linkova…
Abeceda Eamsica, priča o Panton Chairu, Thonet Chair, Organic chair…
