Dugogodišnja želja mog najstarijeg sina bio je veliki krevet te da mu netko može doći na prespavanac. Ispunili smo mu želju i napravili pravo tinejdžersko carstvo. Zaista, tko ne bi htio ovakav krevet, prisjetila se Marijana Mikulić u svom sedmom nastavku dnevnika adaptacije
PIŠE: MARIJANA MIKULIĆ
Dobro planiranje je pola posla, rekli su nam oni koji su i sami bili u velikim renovacijama, kao i oni koji su na neki način u građevini poslovno. Zato smo uzeli ovlaštenog arhitekta da nam sa svojim timom složi troškovnik, izračuna točne količine materijala i prema nekim mojim zamislima nacrta tlocrte, zatim strojarska i elektro rješenja, ma sve što već treba. Željeli smo sve dobro pripremiti na papiru, kako bi u provedbi bilo što manje problema.
No, unatoč tome shvaćamo da u našem projektu i troškovniku nema stvari koje su jako važne, poput betonskog vijenca na krovu koji bi bio jako važan u slučaju ponovnih potresa. Strojarsko i elektro rješenje se čekalo toliko da smo prekinuli suradnju i kod drugih ljudi naručili…
Znači nismo jurcali, htjeli smo sve kako treba, angažirali ljude po preporukama, ali čini mi se u nedostatku ljudi u cijeloj toj branši, neki kao da su koristili situaciju, izvlačili novce, i samo gledali kako da lijevom nogom sve odrade. Bilo je i onih koji su tvrdili da su velike firme s renomeom i da s njima to tako ne bi bilo, a tjednima nam niti ponudu za radove nisu poslali. Kako li bi tek radovi išli, pitam se… No, ne volim biti negativna i kritizirati ljude…
Zato ću rado dijeliti sve one s kojima smo bili zadovoljni! Malo je kvalitetnih ljudi koji su se držali financijskih i vremenskih okvira, a dobro odradili posao. I želim im dalje širiti dobar glas, bez obzira što nisam zato plaćena nego smo sve to uredno sami platili.
Tako je firma koja je postavljala parket, i koju smo zbog keramičara pomicali tri puta, uskočila kad je gorilo i u tri dana postavila parket na tri kata. Sve vezano za krov, sto mailova, pitanja, ljudi stalno na raspolaganju, isporuka u dan točna.. A kada su došli krovni prozori, kad je naš mali tamni tavan postao predivan prostor pun svjetla, jednostavno je bio grijeh ostaviti ga neiskorištenim.
Odlučili smo tu napraviti carstvo našem tinejdžeru!
Ali budžet sada više nije manji ili veći, budžeta nema za puno toga: za ugradbene ormare, za regal u dnevnom, toliko željene tapete.. I neka, bit će, ništa ne ide preko noći.
Ali krevete želimo svima uzeti nove jer sada svatko ima svoj prostor, pa da bude svima krevet po mjeri i potrebama.
Moj sin Ivan je oduvijek imao želju za velikim krevetom, pa smo odučili uzeti mu pravi momački krevet 140×200 centimetara. Mjesto kupovine neupitno, jer smo i u stanu imali njihove madrace s kojima smo bili prezadovoljni, HESPO!
Dilema je bila uzeti nešto povoljnije pa s vremenom mijenjati, čisto zbog trenutnog stanja računa 😊 ili odmah ići na skuplju, ali dugotrajniju varijantu. No, kako sam u svemu gledala održivost, smanjiti nepotrebno gomilanje i odbacivanje stvari, to mi je nit vodilja kod dilema. Tako je odluka pala na predivan krevet model ZARA, kakav sam poželjela i ja imati u svojoj sobi. Ali o našoj sobi i dilemama drugom prilikom.
Ono što su mi rekli u Hespo salonu je da je taj krevet čvrst i stabilan te da na njega može ići madrac model PRESIDENT, visoki kvalitetni madrac, za odrasle osobe, nas koji veličinom i težinom ipak trebamo drugačiju podršku od dječjih tijela. S obzirom da je Ivan već u srednjoj školi, njemu smo odmah uzeli “odrasli” madrac.
Nismo prije imali priliku to djeci omogućiti, ali sada definitivno ima prostora, pa bi bilo odlično da mu ponekad može i netko doći na prenoćanjac. Zato mi je odlična varijanta spremište ispod madraca, u kojem bismo držali samo posteljinu za goste, i eventualno ljeti odložili Ivanove poplune, da ne zauzimaju ormare.
Sve to smo radili u strogoj tajnosti, jer smo htjeli da mu veliki krevet bude veliko iznenađenje. Bobu Blašković sam zamolila za pomoć u odabiru posteljine, lampe, noćnih stolića, da sve nekako bude usklađeno, a mladalački. A ona je u HESPO centru svojim stručnim okom posložila sve što ja nisam ni mogla zamisliti da će se naći. Na koncu sam pomislila kako bi bilo sjajno da ja imam ovakav prostor samo za sebe, jer sa svim detaljima koje ja sama ne bih niti znala odabrati, naše potkrovlje je izgledalo kao pravo malo carstvo mira i odmora.
A kako je reagirao tinejdžer? Zanijemio je! A onda se bacio na krevet koji je Boba složila tako da poziva da se tu baciš i ne mrdaš! Uostalom pogledajte i uvjerite se sami, tko ne bi volio ovakvu sobu za sebe?!
U petak novi nastavak. Evo linkova na 1., 2., 3., 4., 5. i 6. dio.
