Još uvijek mislite da ljudi sa sarmama idu na skijanje? Da treba obući najdeblju jaknu jer je full hladno, ali su zato Ray banke dovoljne, a kaciga nepotrebna… Možda bolje da pročitate ovaj tekst
Ovih dana ćemo čitati tekstove kako je 200 ili 300 tisuća Hrvata otišlo na skijanje. Čitat ćemo kako u gepeku imaju sarmu i da idu jest prave germ knedle na skijalištu. Neki će pisati da na skijanje idu bogati Hrvati i spominjati Kronplatz, Nassfeld ili Bad Kleinkirchheim kao top destinacije za Hrvate… ja ne znam kako da ovo fino kažem, ali stvarno svašta.
Godinama se sprdamo s takvim tekstovima jer malo što je zapravo od toga istinito… a pogotovo ovaj dio sa sarmom.
Ljudi moji, svi naši prijatelji skijaju, ali nikad u životu nisam čula ili doživjela da je netko sa sobom nosio sarmu.
I zato smo moj suprug Dražen (pasionirani skijaš) i ja odlučili napisati jedan tekst o istinama i predrasudama o Hrvatima na skijanju, a usput dati i neke savjete za neiskusne… Možda nekoga poštedimo neugodnosti.
Predrasude:
1) Na skijanju je hladno i treba se toplo obući. To sam ja doslovno shvatila i s obzirom da sam prvi put na skijanje išla tek u svojoj 23 godini, obukla sam najdeblju jaknu koju sam imala, bijelu pernatu jaknu i – skuhala sam se. Zaboravite na pernate jakne i vunene veste ispod. Prave skijaške ili borderske jakne napravljene su od posve drugačijih, suvremenih materijala, one su lagane, vodonepropusne, a istovremeno “dišu”, tako da posudite ili kupite pravu jaknu i ski hlače jer je to ono u čemu ćete biti cijelo vrijeme na stazi. Ista stvar se odnosi i na prave ski čarape, sa zadebljanjima i pojačanjima tamo di treba… Naravno, pomaže i ako vrijeme na snijegu provodite aktivno, a ne samo na ležaljci… i ako odete na skijanje u 3. mjesecu, kad se zbog već jakog sunca i refleksije snijega može dogoditi da u kratkim rukavima uživate u ležaljci s kuhanim vinom na visini od 2500 m i ne vjerujete termometru koji pokazuje jedva 2 iznad nule!
2) Mogu ja sama naučiti skijati ili još gore – frend će me naučiti skijati. Nema šanse! Posvađat ćete se sto puta, pasti, možda i polomiti… Skijanje izgleda jednostavno, a zapravo nije… pogotovo za nesportske tipove poput mene. Škola skijanja i dobar učitelj su must have za užitak na snijegu, a kasnije i u skijanju. A i sačuvat ćete živce, prijateljstva, veze, brakove…
3) Hlače i jaknu ću posudit, skije i pance iznajmit, a naočale… imam one Ray Banke, a ni kaciga mi ne treba. Opet krivo. Skije ok, možeš posuditi i sve dok ne planiraš skijati dulje od tjedan dana u sezoni to je puno isplativije nego kupovati svoje, koje se minimalno prije i nakon svake sezone moraju servisirati. Ali… pancerice kupite svoje – one su najvažniji dio opreme, užasno je važno da su salivene s vašom nogom, tako da pri kupovini panci nikako se ne smije žuriti i birati “po boji”. Nije ludo ni kupiti pance na skijalištu. Nijansu je skuplje nego kod nas ili u velikim centrima podno planine, ali je izbor neusporediv, a osoblje stručno, s metodama odabira idelane pance koje više sliče ortopedskom pregledu nego kupovini specijalizirane obuće. Ma šta vi brijali, oni vas jednostavno neće pustiti iz dućana s krivom pancom. Kod nas je metodična provjera i prilagodba pancerica još uvijek više iznimka nego pravilo. Važne su i prave skijaške naočale. Obične sunčane naočale će vam se često magliti, osjetljivije oči suziti, a zaboravite skijanje po uvjetima išta lošijim od perfektno sunčanog dana bez vjetra. Prave skijaške naočale moraju biti s dvostrukom lećom i dobrom ventilacijom. One ispod 80 eura nemojte ni gledati.
4) Kacige su teške i nezgrapne, a zapravo i nepotrebne. Totalno krivo. Kaciga je lagana i divna stvar. Meni osobno totalno otkriće. Otkada imam kacigu osjećam se puno sigurnije na stazi i brijem da i puno bolje skijam. A inače je užasno važna ne samo radi mogućeg pada i udaranja glavom u nešto nijansu tvrđe, nego i zbog mogućeg sudara s nekime tko nosi kacigu – a takvi su danas u velikoj većini. Kaciga, kao i pancerice, moraju savršeno nalijegati, kao i naočale, a one ispod 80 eura ih nemojte ni gledati.
5) Sarma u gepeku. Ej, totalni smijeh. Ne znam uistinu nikog da to radi zadnjih barem 20 godina. Većina skijaša smještena je po apartmanima gdje postoje kuhinje, a u mjestima supermarketi, jednostavno tamo se kupi što se treba. U velikim supermarketima u većim mjestima podno samih skijališta hrana je jeftinija nego u samom resortu, i što je najluđe često je jeftinija nego kod nas…
6) Na skijalištima se pušta Colonia i cajke. Da, nažalost istina. Red “naših”, red “njihovih”. Al puno nas je koji tada umiremo od srama i pravimo se francuzi. Pogotovo u skijalištima koja tradicionalno zauzmu Hrvati tijekom “hrvatskog tjedna” – Kronplatz, Nassfeld i ina bliža skijališta. Skoknite do Švicarske, Francuske ili udaljenijih talijanskih i austrijskih resorta (Livigno, Cervinia, Ischgl, Lech) i uglavnom ćete uživati u lokalnim alpen-alkohol-poskočicama. Ima izuzateka, naravno… kvalitetnih live bendova s rock-evergreen repertoarom u restoranima na stazi ili reagge/punk/drum’n’bass zvučnoj kulisi uz brojne half-pipeove i snowparkove namijenjene freestylerima i borderima.
7) Skijanje je elitizam i šminka. Totalna predrasuda. Ekipa mog muža cijeli život skija i išli su na skijanje u svim mogućim kombinacijama. Bilo je godina kada su na skijanje išli i po 2-3 tjedna na 12 rata – svaki mjesec to je bilo po 300-400 kn i tako u krug, iz godine u godinu. U najjeftinijim apartmanima, na sendvičima i pašti s tunjevinom, uz nešto vina nakon večere i izlaske u disko, tjedan dana se na skijanju može provesti i za 250 eura džeparca po osobi. Znači, ne računajući osnovni paket-aranžman. A uzevši u obzir sve uvjete (veličina i raznovrsnost skijališta, dovoljno velika nadmorska visina za garantirani snijeg, dobra infrastruktura) najpovoljnija je Francuska, tj. agencijski paket aranžmani bus-skipass-smještaj. Ovisno o destinaciji, paket može uključivati i tzv. “nulti” i zadnji dan skijanja – najviše skijanja za najmanje novaca… super stvar kad već potežeš tako daleko. Naravno, odi s vlastitim prijevozom na polupansion u hotel i eto te u cjenovnoj skupini prema kojoj je sve to i dobilo spomenutu etiketu.
8) Svejedno je gdje si, glavno da ideš na skijanje. Uopće nije istina. Ako ti je to jedino skijanje u godini i kad već moraš planirati i uplatiti aranžman mjesecima unaprijed, jako je važno da je sve na svom mjestu… prije svega je li skijalište dovoljno veliko za tvoje potrebe i koje su vjerojatnosti da imaš snijeg ili ljubičice. Dakle, osim vremenske prognoze, provjerite nadmorsku visinu naselja i skijališta uopće, kilave zime su sve češće. Nije nebitna ni orijentacija staza: ako nisu idealne temperature one okrenute na jug često znaju “puknuti” vrlo rano, dok one okrenute na sjever znaju pak biti ledene ploče – kombinacija jednih i drugih je dobrodošla. Također je važan smještaj, ukusi su tu strašno različiti. Radi li se o pitoresknom alpskom selu, namjenski izgrađenom resortu na samom skijalištu ili izoliranom hotelu u podnožju, ima li zanimljivosti osim samog skijanja, restorana, kafića, dobrog shoppinga ili dodatnih sportskih aktivnosti. Za mnoge je od posebne važnosti i udaljenost od staze (ali o tome u sljedećoj točki).
9) Normalno je da se ujutro voziš do žičare, na parkiralištu navlačiš pance i 20 minuta s gondolom ideš do vrha. Meni nije normalno. Postoje brojna mjesta u Alpama koja imaju opciju ski-in i ski-out smještaja, tj. na samom skijalištu, praktički na stazi, a za taj komoditet vrijedi izdvojiti i više novaca ako treba. Svi koji su probali i jedno i drugo, posebice s malom djecom, dobro znaju o čemu pričam… Dakle, možeš zapravo početi skijati i sat vremena nakon što si pod punom ratnom opremom izašao iz apartmana ili možeš iz papuča uskočiti u pance, kliknuti u vezove i odskijati. Zgodna autohtona alpska sela s razglednice često podrazumijevaju prvu opciju, i mnogima je ta kompenzacija sasvim prihvatljiva, pogotovo jer u nekim regijama pruža mogućnost istraživanja raznih obližnjih skijališta. Najviše ski-in ski-out kapaciteta nude mahom veća skijališta (posebno u Francuskoj) u resortima opremljenim svim mogućim sadržajima, gdje nema ni mogućnosti a ni potrebe lunjati okolo. S druge strane, postoje i hoteli koji imaju i direktan ski-lift sa recepije, jedan od tih je Tschuggen hotel u Arosi, čiji je wellness projektirao Mario Botta.
10) Austrijska skijališta su najsređenija, a Talijani i Francuzi su šlampavi. Upravo suprotno. Da li zbog skijaške tradicije ili štedljivosti ili pitajbogačega, Austrijanci su najmanje revni u uređivanju staza. Po njima se nitko ne bi trebao posebno uzbuđivati ako na označenoj stazi već ujutro naleti na duboki snijeg ili jučerašnje hupsere. Za razliku od njih, uglavnom nemarni Francuzi, a posebno šminkeri Talijani ne štede svoje ratrake i staze su im uglavnom svako jutro spakirane besprijekorno. U nekim skijalištima na oglasnim pločama zna se naći i dnevni plan dodatnog uređivanja pojedinih staza pa slijedeći taj plan možete praktički cijeli dan skijati na savršeno pripremljenim stazama. Uz to, u Italiji ćete naići na vrlo visok udio sjedežnica sa zaštitom od vjetra ili snijega.
Sad kada smo sve slike stavili na dblog, kaže mi muž da fotke izgledaju malo nerealno. Evo jednog realnijeg filmića u kojem možete vidjet kako to obično izgleda… Možda su nekad ipak popeglanije staze.
