Što zapravo znači funkcionalnost, rekonstrukcija, adaptacija, total dizajn… Vodim vas u stan kojega je uređivala mlada talentirana arhitektica Dora Primorac i to za jednu jako osvještenu damu, farmaceutkinju, koja zna kada posao treba prepustiti struci
Obožavam pametne stanove. To su oni stanovi kod kojih imaš osjećaj prozračnosti, fluidnosti, cjelovitosti, a zapravo ispod površine skrivaju cijeli mali stroj. Nevidljive ormare, spremišta za stvari, za kućanske uređaje, metle, pegle, veš mašine… sve što želimo sakriti.
To su stanovi koji izgledaju potpuno cjelovito i zaokruženo. Stanovi koji imaju jednu ideju koja je do kraja provedena cijelim stanom. Stanovi koji su pametni, lijepi, u pravom smislu riječi funkcionalni.
Ukratko, to su stanovi koji su projektirani. Ne dekorirani. Stanovi koje su napravili arhitekti. Pravi. Ne oni priučeni.
Vodim vas u jedan takav stan. I ujedno pokazujem što zapravo znači projekt interijera.
Ulazim u stan, nekada tipično donjogradski stan u staroj zgradi u centru grada. Stan koji je imao tlocrt potpuno neprilagođen današnjem načinu života. Dnevni boravak i kuhinja potpuno su odvojeni. Kuhinja je u nekom zapučku, kupaonica je mala i neugledna, pored nje je djevojačka soba za sluškinju, sve je puno raznih hodnika, degažmana, prilično tamno i oronulo. Tako je nekada bilo. A sada…– Odmah sam znala. Angažirat ću arhitekta. Viđala sam stanova i stanova, ali uvijek se vidi kada je stan, a posebice rekonstrukciju, radio arhitekt ili sami vlasnici. Lako je kasnije staviti plakate, detalje kada je onaj hardware dobro riješen – priča mi vlasnica Vesna, inače bivša supruga arhitekta, ali i žena sa stilom i vrlo jasnom vizijom što želi od tog donjogradskog stana. A željela je potpunu, ali potpunu rekonstrukciju.
Danas, je taj stan neprepoznatljiv. Tamo gdje su bile dvije spavaće sobe, sada je ogroman dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja. Spavaća soba je na mjestu kuhinje, walk in closet na mjestu neke ostave, a dječja soba je na mjestu starog wc-a i lođe.
A hodnik? Najljepši hodnik kojeg sam dugo vidjela. Hodnik koji skriva gomilu ormara, stvari koje čovjeku trebaju, a ne želimo da se vide… Ujedno taj ormar i hodnik postao je glavni feature stana. Ali da ja ne pričam, pustit ću arhitekticu da to objasni.
– Radili smo kompletnu adaptaciju stana. Micali sve podove, došli do greda, staru dotrajalu šutu mijenjali sa suvremenim termotechom, mijenjali sve instalacije, sve provodili kroz pod i strop. Spuštali strop, dodavali izolaciju, čelične traverze gdje je trebalo, s dijamantnom pilom rezali komad betonskog zida, knaufali, izvodili zidove u “Z” kako bi što više toga stalo i bilo nevidljivo… Projektirala sam i namještaj, po mjeri smo radili sve drvene elemente i stolariju, zapravo sve smo promijenili osim fasade i par prozora – smije se mlada arhitektica Dora Primorac, kojoj je ovo jedan od prvih ovako zahtjevnih projekata temeljite rekonstrukcije u starim stanovima.
– Znate kako je to u starim stanovima. Nikada ne znate na što ćete naletjeti i što je dotrajalije nego što ste mislili. Mi se ovdje nismo htjeli kockati i sve ne napravljeno baš školski kako treba. Napravljen je projekt statike, elektroinstalacija, rasvjete, grijanja, plan polaganja pločica, nacrtane sve stolarske stavke… dakle sve što treba, plus sam ja svaki drugi dan bila na gradilištu – priča Dora, ustupivši nam kompletan projekt na uvid, tako da zaista iz prve ruke možete vidjeti kako izgleda grafički dio projekta interijera.
– Ali sve to traje, da se ne bi zavaravali. Ovaj stan se projektirao i izvodio više od godinu dana. Dugo smo ga projektirali, mijenjali, pronalazili najbolja rješenja, a onda se i dugo izvodio. Recimo, dugo je trajalo struganje i repariranje pravog ciglenog zida u dnevnom boravku, što je za majstore bio velik izazov.
– Meni je u arhitektonskom smislu bio velik izazov kako aktivirati ovaj dugi, ogroman hodnik i od njega napraviti nešto što će stanu dati karakter, od mane, prednost. Naime, hodnik je bio pun vratiju, nejednakih štokova i izgledao je jako neatraktivno. S obzirom na prostorne mogućnost, prva stvar na koju naletite kada uđete u stan su vrata wc-a i gomila drugih vratiju. To nije nimalo dobar prizor. Morali smo to malo promijeniti – priča Dora, dodajući kako su demontirali sve što se dalo, maksimalno proširili hodnik, a u njegovim nišama i prostoru u kojem je bio dimnjak od stana, napravili su ormare.
– U nekima su cipele, u nekima kaputi, deterđenti, stvari za čišćenje, smočnica… A negdje je samo drvena obloga koja je u istoj liniji kao i vrata i zid. To mi je bilo jako važno da postignemo. Ti detalji i naizgled sitnice obično čine razliku. – priča.
I Dora je potpunosti u pravu. Uvijek na tim najsitnijim detaljima vidiš je li nešto fušeraj ili nije. Ono što je meni fascinantno je da su vrata tretirana s istom bojom kao i zid, tako da zaista mogu nositi naziv “invisible line doors” kako se ta vrata obično stručno nazivaju.
Osim velikog skrivenog ormara u L, prostor koji skiva svakojake stvari je kuhinjski zid.
Kuhinja je zapravo napravljena puno većom i dubljom nego što je to zapravo potrebno jer ujedno ima funkciju i ostave.
U tom kuhinjskom elementu primjerice smještena i veš mašina koja nije stala u kupaonicu jer je ona razmjerno mala.
– Kuhinja je namjerno jako velika i prostrana, a da taj kuhinjski zid ne bi bio jako dosadan, u njemu smo napravili kao jedan prozor koji mu daje dinamiku.
Također, kako sve ne bi izgledalo jako bijelo i sterilno kuhinji smo dodali drvene elemente, koji se od istog materijala pojavljuju na raznim mjestima u stanu. Zapravo svugdje je su velike bijele površine, dodali smo malo drva, čisto da ne bi bilo presterilno i kako bi se dobio dojam topline doma – priča Dora.
Vlasnica se odmah ograđuje kako bi još puno stvari trebalo dovršiti. Kupiti novi stol recimo, element za televizor, policu za knjige, tapetu kod blagovaonskog stola, ormare u dječjoj sobi, razne detalje… Ali, smijemo se, ako ćemo čekati idealne uvjete, tko zna kada bi snimali…
– Dosta smo se istrošili, ali mi je bilo važno da je ovaj kostur bude napravljen kako spada. Sve je kvalitetan hrast, pravi masiv, kuhinja je mat medijapan, parket uljeni seljački pod, pločice su kvalitetne, sudoper, umivaonik, pipe, sve što ostaje je kvalitetno. A onda smo imali i ogromnu sreću da smo naletili na Cappellinijeve stolce, stoliće, fotelju koju sam premjestili iz jednog zatvorenog restorana na Hvaru i spasili ih od propadanja – priča vlasnica.
Čekaj, ovo je prava LOW PAD-ica Jaspera Morrisona? S nevjericom pitam, nakon što je Zagreb preplavljen prilično uvjerljivim fakeovima, pa više čovjek teško prepoznaje originale.
Ali da. Original nikada ne škripi, ne klima se. Savršeno se ergonomski prilagođava tijelu. To je razlog zašto originali osim cijelog paketa razvoja, marketinga, brenda, dizajna, koštaju tako puno više nego kopije.
Kad ću ja jednom naletiti na takvu priliku da otkupim stari inventar dizajnerskog namještaja, razmišljam dok se opuštam na fotelji… Al ok, vraćam se u sadašnjost.
Omiljeni kutak?
– Kuhinjski otok i walk in closet – kaže.
Odličan odgovor. Meni je divna i kupaonica i jedan odličan trik arhitektice koja je s dekorativnim pločicama dobila dojam prostornosti, razigranosti, a opet smanjila dojam sterilne kupaonice koje one znaju inače imati.
Trik je i što je kompletan pod u pločicama, pa tako i kada, pa onda imate dojam da je kupaonica, odnosno tuš, još veći nego što jest.
A ima tu i drugih raznih trikova…
Najslabija karika? Možda, dječja soba. Nju bi još trebalo dovršiti do kraja, kaže Vesna. Ali stigne se. Ovo im je tek prvi pravi Božić u stanu, bez kutija.
Ljudi uživajte. Baš vam je lijepo!
A sada malo umjesto galerije slika, dio grafičkih priloga iz projekta arhitektice Dore Primorac.