Svi znamo priču, malo tko u nju od nas više vjeruje… ali zatitralo mi je srce kada sam čula da je arhitektica Ivana Erak, sa svojim klimcima bila u Laponiji, u Rovaniemiju, u selu u kojem živi pravi službeni Djed Mraz. Odmah sam ugovorila kavu. Ovo je njihova priča.
S klincima imam dogovor, umjesto rođendanskih i božićnih poklona, neko putovanje. Putovanja i iskustva su ta koja ostaju, a ove godine umjesto božićnog poklona bio je odlazak na sjever Finske kod Djeda Mraza – priča arhitekica Ivana Erak, dodajući kako ih je dvodnevni aranžman iz Zagreba do Rovaniema s direktim letom, hotelimom, polupansionom, svim mogućim izletima stajao oko 17.000 kuna, dakle oko 6.000 kuna za odrasle jer je popust za njezinu djecu, već praktički tinejdžere, bio minimalan.
– Buđenje u 4 ujutro. Spremanje, vožnja od Samobora do Zagreba. U 7 ujutro već smo bili u avionu, a u Rovaniemeu, gradiću veličine Samobora, bili smo već oko 10. S obzirom da smo išli preko agencije, sve nam je bilo organizirano i praktički se voziš kao torba. U Zagrebu smo već bili dogovorili koje atrakcije ćemo posjetiti tako da je po rasporedu bilo prvo Selo Djeda Mraza. I tu je uslijedio prvi šok. Zapravo nekoliko njih – priča Ivana objašnjavajući kako su njezin Gabrijel i Mihael školarci koji odavno ne vjeruju i Djeda Mraza, ali ih je svejedno zanimalo kako živi.
– Znali smo da je hladno, obukli smo se kao Eskimi, ali – 20 je stvarno hladno, a i nama je veliki šok bio da je u 10 ujutro bio još uvijek mrak i zapravo da on manjim ili većim intenzitetom traje cijeli dan. Drugi šok je bilo to što je to tamo sve veliki turizam. Kada smo stigli dobili smo ceduljicu u koliko sati možemo doći kod Djeda Mraza. Tu pauzu iskoristili smo za šetnju po selu.
Selo je malo, građeno tradicionalno kako izgledaju kuće u tom dijelu Finske. Većina kuća su prizemnice i u njima su gift shopovi, kafići, restorani, dućani… Jedna kuća malo je drugačija od drugih i u njoj na katu živi Djed Mraz.
Red je unatoč ugovorenom terminu i dalje velik. Hodnik je dugačak, taman i vijuga, a nakon stepenica dolazite u jednu tipično laponijsku sobu u kojoj živi Santa Claus. – priča Ivana dodajući da je uslijedilo novo iznenađenje.
– Mi svi zapravo imamo u glavi sliku pogrešnog Djeda Mraza. Amerikaniziranog. Kod nas Djed ima crveno bijelo odijelo, kao iz Coca Coline reklame, ali pravi finski ima zapravo njihovo tradicionalno odijelo s malim modifikacijama – priča.
Uz crvenu, na odijelu su i plavi detalji, a brada mu je zaista duga.
Živi u tipičnoj finskoj kući s ruralnim tradicionalnim namještajem i radi cijele godine, većinom čita i piše pisma. Ljeti skuplja bobice, hoda po šumi, sa svojom suprugom radi džemove, kolače…
Zimi je jako zaposlen, ali zato ima i puno pomagača.
Vilenjaka, kod njih možete otići i na radionicu i saznati kako Djeda Mrazu pomažu oko razvrstavanja pisama, zamatanju poklona, pakiranju na saonice i svim tim tajnama malih pomagača…
– Vježbali smo što će reći Djeda Mrazu, a kada smo došli tamo moji klinci su brzo nešto promrmljali i glasno rekli samo Hello. Službeni fotograf vas tamo odmah sve zajedno uslika i tu fotografiju na izlasku platite 30 eura. – priča Ivana dodajući kako je izlazak naravno kroz Gift shop u kojem nema čega nema, a da roditelji mogu dogovoriti i opciju da djeci Djed Mraz osobno preda poklon.
Sve vam tamo ima svoju cijenu, ali to vam je slično kao i svi zabavni parkovi Disneyland, Gardaland… A dobro znamo što je klincima tamo najinteresantnije…
Umjesto da se voze rollercoasterima vozite se u snowmobillima, u saonicama s haskijima, sobovima…
– Moji klinci su uživali, a kad ih pitate što im je najbolje jednoglasno će reći: vožnja sa haskijima.
To su vam poptpuno drugačiji psi od ovih naših. Okretniji su, snažniji, dlaka im je drugačija, a brzi su… Uživali smo. Ogroma uživancija bilo im je grudanje i igranje na snijegu, a super je stvar što je tamo snijeg potpuno suh tako da se možete po njemu valjati cijelo popodne bez da se smočite. – priča Ivana, dodavši kako su sve te vožnje po šumama Laponije izuzetno lijepe i romantične te da aranžmani većinom u sebi imaju i neki predah gdje dobijete malo toplog čaja i kolačiće te možete popričati s vodičem o svemu što god vas zanima.
– O povijesti Laponije, njihovom tradicionalnom životu i povijesti Rovaniemija, grada koji je do temelja bio spaljen u Finsko-ruskom ratu i nanovo sagrađen 1950-te godine, najbolje možete saznati u interaktivnom muzeju u kojem smo proveli sigurno dva sata i saznali puno o polarnoj svjetlosti, ledenjacima, klimatskim promjenama koje su tamo uistinu vidljive i zapanjujuće. Vidite kako se pojedini ledenjaci tope, kako se klima, mijenja, a i djeci je to sve jako zanimljivo jer je smišljeno vrlo edukativno i interaktivno – priča arhitektica.
Nakon večere, u 21.00 sastanak i pravac šuma – Aurora Borealis.
– Dobijete pravo zimsko odijelo, spakiraju u bus i pravac sjever. Nakon nekih pola sata kada prođete Polarnu granicu slijedi iskrcavanje. Nikad u životu nisam vidjela takav mrak i tako čisto zvjezdano nebo. Kad smo se iskrcali iz autobusa došli smo na neku ledinu unutar šume, vodiči su stali sa svake strane i rekli dalje od ovog nemojte ići. Mislim da bi se već metar nakon toga izgubili koliko je mračno. Napravili su logarsku vatru, klincima dali kobasice da ih peku, čaj i pogled u nebo i čekanje. Aurora Borealis se obično javi oko 22-23 sata i traje 10-15 minuta. Kazali su nam tamo da se ne pojavljuje svake večeri, a da su tri preduvijeta potrebna: čisto zvjezdano nebo, sunčev vjetar i sreća. Nešto se nije potrefilo. Da je, ovako bi to izgledalo – priča Ivana.
– U ponoć smo došli u hotel i doslovno se strovalili u krevet od umora. Jako je to naporno, pogotovo ako si nakrcate sve aktivnosti kao što smo mi uzeli. Drugi put bih malo raščistila raspored i dala djeci da se više igraju i uživaju, da ne jurcamo stalno, a opet i znate kako je kada ste s nikim ljudima u grupi… Stalno nekog čekate i to zna biti frustrirajuće jer bezveze gubite vrijeme – priča Ivana Erak.
Sutradan nakon doručka ponovno vožnja – safari s snowmobilima po šumi, malo još haskija, šetnja po Rovaniemiju, avion i pravac doma. Naporno, ali ispunjeni, sretni, zadovoljni vraćamo se kući i kao da smo prije dva tjedna vidjeli Zagreb, a ne prije dva dana – priča Ivana.
Kada ju pitate da li bi ponovno išla kaže da bi definitivno. Veliki je to doživljaj, vjerovali ili ne u Djeda Mraza.
A ako se nakon cijele ove priče pitate tko je sve to i kada smislio odgovor je bračni par IIkka Landkinen i Katja Ikkaheimo-Lankinen koji od 1997. godine stvaraju tu božićnu čaroliju u Santa Parku u Rovanijemiju.
Godišnje imaju oko 70.000 posjetitelja iz 41 zemalja, a najviše je Kineza koji čine čak petinu gostiju. Zbog velike potražnje u Kini su otvorili još jedan Santa park.
Onako, bez komentara sam.
Ali, za ipak, ne želim kvariti čaroliju… Neka traje… Pogledajte kako to stvarno tamo izgleda…
