Ne volim se slikati. Ne volim objavljivati slike svoje djece i obitelji. Ne volim se ni javno eksponirati. Teško mi pada kada pokazujem naš rad. A baš nisam ni neki tip od pisanja dnevnika. Pa zašto sve ovo radim?
Zato što smo upravo nedavno kupili kuću u Zagrebu koju treba temeljito adaptirati. Sve. Od podruma do krova. Interijer, eksterijer. Životni prostor, ured. Sve. Sam proces kupnje te kuće bio je jako zanimljiv i nekako sam uvjerena da je ta kuća pronašla nas, a ne mi nju.
Naime, to je prva kuća u životu koju smo krenuli gledati kao moguće potencijalno mjesto za život. To je prva kuća za koju smo uopće okrenuli broj telefona iz oglasnika.
Od tada do danas prošlo je gotovo godinu dana. Kuću smo prvi put vidjeli okupanu jesenjim suncem, dvorište puno zrelih plodova šljiva, jabuka, smokvi… i naravno da smo se u sve to odmah zaljubili – u taj životni stil kojeg želimo, nakon snažnog PTSP-a od zatvorenosti, lockdowna, potresa, života u velikoj zgradi…
Zbog te kuće prodali smo svoj neprežaljeni stan i ured, preselili u privremeni stan te spakirali više od 200 kutija. Seljenje ureda, stana, dvaju podruma i našeg skladišta trajalo je tjednima, mjesecima… Ne možete ni zamisliti koliko sam se tih tjedana osjećala jadno i umorno.
No, sada sam to već pomalo zaboravila. Izblijedile su mi informacije koje kutije za pakiranje su najizdržljivije, koju dostavnu službu zvati, a koju izbjegavati u širokom luku, potisnula sam iskustva i s raznim likovima koji su mi vlažne garaže htjeli iznajmiti kao skupocjena skladišta i stanove… Potisnula sam i to koliko su najmovi skupi te kako je užasno teško pronaći pristojan stan za najam ako imate obitelj i želite u stanu ostati manje od godinu dana. Ufff… puno toga nam se izdogađalo u zadnjih godinu dana, a da ne spominjem uopće proces kupoprodaje kuće i naše divne prijatelje odvjetnike, vještake, građevinare, statičare, arhitekte koji su nam nesebično pomagali oko odluke – da li kupiti nesavršenu kuću.
Da, naša kuća nije nimalo savršena. Zapravo je vrlo obična kuća s malom okućnicom na jako lijepoj lokaciji u gradu. Naša želja je da tu nesavršenu kuću napravimo savršenu za nas. Za naše potrebe – obitelj s dva mala dječaka koja voli druženja, prijatelje, hobije, glazbu… i koja želi živjeti, raditi, pisati, snimati, stilizirati… na jednom mjestu.
Istovremeno, tu je priča i o raznim limitima…
Naime, svi mi koji smo dublje u interijerima, arhitekturi, dizajnu, znamo što sve postoji, ali znamo i što uopće ima smisla s obzirom na budžet, kontekst, tehničke mogućnosti, vrijeme dobave i uopće vrijeme na raspolaganju.
Užasno je stresno adaptirati kuću. Kasnimo sa svime, poludit ću – kažem suprugu Draženu, inače arhitektu koji upravo ove stvari radi drugim ljudima.
On se smije i kaže: a čudiš se kada ti kažem kako su investitori često nestrpljivi i žure u odlukama koje će kasnije skupo platiti.
Znam, potpuno je drugačije kada nešto radiš za sebe i osobno sve proživljavaš, nego kad radiš s profesionalnim odmakom. A i činjenica je da kada sve dobro prođe, svih tih muka, dilema, problema… više se ni ne sjećaš. Useliš se i sve zaboraviš – smijemo se.
So true.
No, iako ne volim previše pričati o sebi, imam profesionalnu dužnost ne zaboraviti sve te podatke i podijeliti naše iskustvo s vama. Znam da ćemo se OCD-ovski potruditi saznati sve najoptimalnije opcije – tehničke, tehnološke, energetske, dizajnerske, financijske…
I zato obećajem da ću svaki petak pisati tekst u real timeu o adaptaciji. Pisat ću vam točno što se događalo taj tjedan, što su nam bile glavne preokupacije, opcije, problemi, izazovi…
Nadam se da će ovih tjedana biti što manje i da će nam se ispuniti mantra – do Božića u kući, makar na madracima.
Slobodno mi na mail boba@dblog.hr postavljajte teme i pitanja o kojima bi voljeli da vam pišem. Trudit ću u tekstovima odgovoriti na sva vaša pitanja.
A sada evo i nekih naših ciljeva i želja koje smo si postavili…
