Koliko su se Zagreb i Rovinj promijenili nakon potresa i korone, ispričala nam je Aleksandra Orlić u svojoj izložbi fotografija Anima
Uf, koliko se stvari brzo mijenjaju. Suludo brzo. Šetam Rovinjem koji je do prije par mjeseci izgledao kao opustjeli grad uspavanih ljepotica i pokušavam se ne sudariti s hordom turista koji naviru iz malih uličica.
Zaborav je najjači lijek svakodnevice. Nisam sigurna da nema jakih nuspojava…
Ali ok. Zašto ovo pričam? Zato što je u Rovinju, u Muzeju grada Rovinja, izložba moje drage kolegice Aleksandre Orlić, inače glavne urednice Cosmopolitana i beskrajno talentirane fotografkinje, spisateljice, novinarke… žene koja opaža srcem i koja je sa svojim fotoaparatom i izložbom Anima sačuvala od zaborava sve što smo kolektivno proživjeli u dva mjeseca šoka od potresa i korone.
Hvala ti Alex što si sačuvala našu ranjenost, zbunjenost, tišinu i pritajeni optimizam koji je jedva čekao da stisnemo tipku play…
Izložba ostaje otvorena do 30. rujna, a o čemu se točno radi najbolje će vam ispričati sama autorica.
PIŠE: ALEKSANDRA ORLIĆ
Koliko su se Zagreb i Rovinj promijenili nakon potresa i korone, a koliko su krizne situacije promijenile nas, izvukle iz dubine duše neke naše sjene, strahove, tjeskobe pa na kraju gradovi zapravo zrcale naša unutarnja stanja, samo su neka od pitanja na koje sam pokušala naći odgovor snimajući fotografije, tražeći u isto vrijeme utjehu i spas u ljepoti.
Stoga i naslov „Anima“, posuđen od Carla Gustava Junga koji je prvi shvatio da u svima nama spavaju neka druga lica, neki drugi nataloženi osjećaji koje često potiskujemo i skrivamo, a koji izlaze na svjetlo dana baš u kriznim situacijama koje nas na kraju ipak mijenjaju. Dovode bliže samima sebi.
Naime, grad kao pojačalo naših unutarnjih stanja prvi sam put koristila u romanu „Dvije noći u Barceloni“ pišući fiktivnu priču o djevojci koja uništi stan, prekine s dečkom i pobjegne u meku španjolske zabave i grad koji doslovce nikada ne spava, kada sam htjela prikazati kako se slika grada mijenja kroz oči glavne junakinje te kako Barcelona zrcali njezino unutarnje stanje.
Dvije godine kasnije i sama sam se zatekla u naoko sličnoj, ali puno goroj situaciji jer Zagreb je, osim korone, 22. ožujka u 6.24 sata zadesio jak potres koji je razrušio, uzdrmao, pomaknuo naše domove, ali i naše psihe, svakodnevicu, slike koje znamo i volimo. Još se sjećam šoka kada sam u dnevnoj sobi zatekla srušene police, ogledala, na stotine knjiga na podu i kako se samo jedna knjiga zlokobnog naslova „Smrt dolazi sa suncem“ Irene Vrkljan odvojila i ušla mi u vidokrug.
Zagreb je izgledao potpuno drugačije – tih, prazan, prašnjav, u skelama i povojima, ali i dalje tako lijep i moj. Kao da sam ušetala u neku metafizički De Chiricovu sliku, noir film ili Baretovu pjesmu „Put ka sreći“.
Slična situacija zatekla me i dva mjeseca kasnije u Rovinju koji je, srećom, bio pošteđen potresa, ali promijenio se zbog korone. Grad u kojem ste se doslovce morali probijati kroz stotine turista u lovu na njegove ljepote i gdje ste satima morali čekati da vam se prizor pred očima otkrije neokrznut nečijom sjenom odjednom je bio gotovo pust, a njegove kaldrme zablistale su kao srebrne ribe na suncu.
No kada bih malo bolje pogledala, ma koliko gradovi bili pusti, tihi, ranjeni i promijenjeni svuda oko nas su bili tragovi optimizma i života koji nestrpljivo čeka da ponovno stisnemo play.
Jer i poštanski sandučići, grafiti i gradske lampe obili su lica koja nam se smiješe i poručuju „Niste sami“, „Vidimo se sutra“… Ili da parafraziramo moju omiljenu Irenu Vrkljan – život dolazi sa suncem. Usprkos svemu.
