Arhitektica Larisa Čisić radila je šest mjeseci u japanskim arhitektonskim uredima. Usput, naučila je jako puno o Japanu, položaju žena, stresu od neuspjeha i brojnim bizarnostima. Ukratko, mnoge stvari koje ne pišu u Murakamijevim knjigama i turističkim brošurama. 13 priča o drugoj strani Japana
Često idealiziramo život u inozemstvu. Idealiziramo radišnost, točnost, sređenost, uređenost, učinkovitost… Ovo je priča o jednoj drugoj strani te medalje. Priča o Japanu iznutra. Hvala arhitektici Larisi Čisić koja je svoje iskustva 6 mjeseci boravka i rada u japanskim arhitektonskim uredima podijelila s nama.
PIŠE: LARISA ČISIĆ
Ispričat ću vam moju priču o Japanu, kako sam pristigla ondje i kako je sve krenulo… 2014. godine, šest mjeseci nakon studentske radionice u Portugalu gdje sam odslušala predavanje mladog japanskog arhitekta Go Hasegawe, nakon dugotrajne potrage za stipendijom i birokratske sage po dobivanju vize, započela sam praksu u uredu Go Hasegawa & Associates.
To četveromjesečno japansko iskustvo bilo je sve samo ne klasična uredska praksa. Ta škola života i duboko uranjanje u složenost japanske kulture, dubinski je promijenila mene, ali i sve ono što sam znala o Japanu iz filmova i Murakamijevih romana.
U nastavku donosim 13 stvari koje sam naučila o Japanu iz vlastitog iskustva:
1. Japan je zemlja tužnih ljudi. Urbani kotao Tokijske aglomeracije od 36 milijuna ljudi, ubrzani način života i prenaglašena posvećenost poslu, uzima svoj danak. Tako je gumena spravica ‘happy face’, uobičajen dio asortimana tamošnjih trgovina.
2. Rano proljeće vrijeme je kada završava školska godina, a budući japanski studenti saznaju rezultate prijamnih ispita za željeni fakultet. Kako se radi o društvu koje ne prihvaća druge prilike ili rad na sebi, izbor je jednostavan: studirati ili raditi. Zato za one koji nisu zadovoljili ulazni prag, kreće agonija koja nerijetko završava samoubojstvom. Ja sam to doživjela kroz kašnjenje vlakova gdje se na ekranu prikazuje obavijest ‘person entry’
3. Ako se pitate zašto japansko samoubojstvo u 99% slučajeva podrazumijeva bacanje pod vlak: odgovor je jednostavan. U japanskom je društvu na listi ‘svetosti’, točnost vlakova bez konkurencije na prvom mjestu. Iz tog se razloga, kao osveta društvu koje ne dopušta druge prilike, nesretni učenici, studenti ili radnici, odlučuju baciti pod vlak.
4. Tu priča ne staje. Obitelj osobe koja se baci pod vlak, ima doživotnu obvezu plaćanja kazne japanskim željeznicama (!?). Iznos kazne varira ovisno o frekventnosti linije vlaka. Tako su prigradske linije ‘povoljnije’, a Yamanoto kružna linija oko centra Tokija najskuplja za obitelj poginule osobe. Za one koji žele poštedjeti obitelj, opcija je alkoholiziranost prije samoubojstva bacanjem pod vlak, kako bi se činilo da se radi o slučajnom nesretnom slučaju.
5. Vožnje japanskim vlakovima općenito su izvor velikih kulturnih nerazmjera. Osim poznate priče o ‘vanjskim kondukterima’ koji na peronu ne provjeravaju karte, već guraju stisnute putnike u vlak, manje je poznato da je u vagonima strogo zabranjeno pričanje na mobitel, bilo kakva vrsta hrane i pića, a na pričanje sa suputnicima također se ne gleda blagonaklono.
6. No, u slučaju da zauzmete mjesto, a hitno morate na wc ili u drugi vagon, otvorenu torbu s očiglednim digitalnim skupocjenostima ili novčanikom, nitko neće taknuti. Japan je definitivno jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, što zasigurno japanske turiste koji nisu naviknuli na mogućnost krađe, u Europi često može koštati.
7. Što se tiče uobičajenog voznog reda, način i ritam kojim žive gradovi ravna se prema zadnjem vlaku zato što noćne linije ne postoje. To je najčešće oko ponoći, no česti su slučajevi da radnici ne napuste ured do tada. Kako sam bila jedina žena u svojem uredu, imala sam čast spavati u vreći za spavanje ako bi zakasnila na zadnji vlak, no stalni zaposlenici to najčešće rješavaju selidbom na manju udaljenost od ureda koju uglavnom savladavaju vožnjom biciklom.
8. U krcatom gradu kao što je Tokio, postoje stroga pravila kretanja za sve sudionike u prometu, pa tako nije dozvoljeno hodanje po pločniku s krive strane, a parking bicikala ozbiljno je pitanje i mjesečna investicija. Svaka stanica vlaka, tako, ima svoj veliki parking za bicikle, no moj studentski budžet i balkanski mentalitet isto je pokušao zaobići. Pokušaj parkinga bicikla u maloj uličici s obiteljskim kućama završio je tako što mi je ‘pauk’ služba odnijela bicikl, a kazna za nepropisno parkiranje bila je skuplja od cijene koju sam platila za bicikl.
9. U slučaju sličnih problema u prometu ili kašnjenja zbog uredske situacije, u malom je radijusu svake stanice vlaka obavezno jedan ‘manga kisa’ ili manga cafe’, nešto poput knjižnice japanskih stripova gdje se iznajmljuje ‘box’ hpo satu. Svaki je veličine cca 1,2×1,2 metra, opremljen računalom i slušalicama, a upotreba varira od čitanja stripova, igranja računalnih igrica, sklonište za parove, ili samo umorne radnike.
10. Nastavno na ranije spomenuti problem ‘zadnjeg vlaka’, izbor mjesta gdje je moguće provesti noć (ako izuzmemo noćne klubove), vrlo je širok i kreativan. Tako je za cijenu kino ulaznice za posljednju projekciju u danu, moguće prespavati u kinu. Također, poznata je japanska zaluđenost karaokama. Moja je ideja, prije nego se me japanski prijatelji poveli na karaoke, bila da će svatko pjevati pred punim klubom. No, stvarnost je takva da karaoke doživljaj znači iznajmiti sobicu gdje se pjeva. To može biti skupina prijatelja, no često se radi o usamljenom pojedincu koji voli pjevati i koji će u istoj sobici provesti noć.
11. Težinu i bizarnost japanske posvećenosti poslu osjetila sam na svojoj koži. Osim radnog
vremena od ponedjeljka do subote, bez iznimke od 9 do ponoćnog vlaka, nemalo sam se šokirala kad sam shvatila da osim psihičkog zlostavljanja, stroge hijerarhije u komunikaciji (studentu na praksi nije dozvoljeno za savjet se obratiti starijem kolegi koji je na 2 stepenice višoj ljestvici senioriteta), fizičko iskorištavanje nije neuobičajena pojava. Tako je u slučaju ureda gdje sam radila, problem nedostatka radne snage na gradilištu, bio riješen tako što je dvoje japanskih studenata bilo primorano na fizički rad na gradilištu. Kolega iz Njemačke i ja dobili smo povlašteni zadatak okopavanja vrta.
12. Jesam li spomenula da su studentske prakse neplaćene?
13. Ovu pomalo bizarnu listu završavam položajem žena u Japanu. Japansko sam društvo, prije selidbe, doživljavala potpuno napredno i nadmoćno u svim aspektima života. No, tek kad sam se preselila, shvatila sam da svakodnevni život i situacije moram prestati uspoređivati s kulturom u kojoj sam odgojena kako bih zadržala zdrav razum. Kako sam stanovala kao gost u tradicionalnoj japanskoj kući i obitelji, shvatila sam da žene, bez obzira na stupanj obrazovanja, u trenutku kad se udaju, daju otkaz. Time postaju kućanice zato što obiteljska zajednica ne može podnijeti 2 pojedinca koja će raditi od jutra do ponoći, ili ponekad spavati u uredu. Zakon nimalo ne podupire iznimke, pa je tako dozvoljen i propisan samo mjesec dana porodiljinog dopusta nakon rođenja djeteta.
Zaključno, 0,1% stranaca u strukturi japanskog društva dokazuju da se nije nimalo lako
prilagoditi toj egzotičnoj kulturi, a s druge strane, japanski poslodavci još uvijek znaju da stranci nisu spremni na njihov izvorni ‘karoshi’, ili umiranje za posao, što je ponekad, nažalost, i doslovna pojava. Zato na pitanje bih li se vratila japanskom životu, odgovaram da bih, kao turist koji obilazi prirodne ljepote te neobične zemlje, a nikako kao radnik ili putnik prigradskim vlakom.
