Bila sam na Adventu. Malo sam razočarana. Vjerojatno sam previše očekivala, a i moguće je da se kvaliteta zbog rekordnih 29 lokacija u gradu malo i razvodnila. No, kad sam mislila odustati, pronašla sam najljepšu terasu u gradu i najbolje mjesto za uživanje u magic houru
Zagreb je top destinacija za božićne blagdane, iz godine u godinu priča oko Adventa se bilda i nadograđuje i zaista sam presretna što živim u takvom gradu u kojem ima ljudi koji kuže koliko je to bitno.
I zato sam s nestrpljenjem čekala prvo paljenje lampica na Zrinjevcu, otvaranje klizališta na Tomislavcu, razne atrakcije na Gornjem gradu te na još 10-ak raznih lokacija u gradu. No, kada želiš previše…
A ne znam što da kažem. Možda je stvarno problem u meni. Stvarno koncem studenog uopće nisam u božićnom moodu, za vikend sam još jela sladoled i hodala otkopčana u kožnoj jakni… A možda se i priča malo razvodnila. Ispuhala.
Naime, još i danas pamtim svoje studentske dane kada sam prije 15-ak godina uživala u Petrićevoj na sjajnim štandovima mladih umjetnika i studenata Likovne akademije koji su izlagali originalne, ručnorađene čestitke i slike koje sam sa svojim skromnim studentskim džeparcem baš onako s guštom kupovala i još više poklanjala.
Cijelu tu zonu Bogovićeve i Petrićeve već nekoliko godina izbjegavam jer me stvarno nerviraju China style licitari, Djeda mrazi na baterije i blješteće led žaruljice u ritmu Jingle Bellsa.
I zato svoju prvu ovogodišnju rutu počinjem s Trga bana Jelačića. Trga koji se prošle godine jako odmakao od sinonima za kuhano vino i kobase. No, prvo razočarenje. Pola štandova još nije u funkciji. Fora mi je bio samo jedan – ovaj Slavonski.
Druga stanica, Zrinjevac, destinacija koja mi je godinama bila najdrža. No, i ovdje je nekako izostao pravi uzdah. Unatoč lampicama, muzici, kućicama, francuskom šarmu koji se uvijek lagano potencira…
Iskreno, najviše me razočaralo to što sam jako malo štandova vidjela da su ponudili nešto novo i originalno… Kao da su copy-pastali prošlogodišnju ponudu. Čast nekim izuzecima…
Ok, nema predaje. Idem na Strossmayerov trg u grad Rudolfa.
Baš mi je to smiješno kako uvozimo blagdane, likove, praznike, a onda u jednom trenu ugledam da se tamo prodaju Trdelnici, moj omiljen desert iz praških dana. Naime, ogroman sam fan Praga i jedna od najfinijih slastica koju sam tamo probala i koja će mi zbog tog odličnog feelinga uvijek biti bolja nego što jest, jesu Trdelnici. Valjkasti kruhasti desert posut cimetom i šećerom.
I već sam htjela skratiti rutu jer me uhvatila zimica od nekog hladnog vjetra koji se počeo dizati, ali ipak sam krenula do Tomislavca.
Iako ne kližem i imam dvije lijeve to je po mom mišljenju najbolja stvar koja se dogodila u zimskim mjesecima u gradu i ja bih to, da mogu, pustila da radi cijelu zimu. Dokle god ima šanse da ima leda. Naime, poznato je kako gradu Zagrebu nedostaju klizališta i bazeni, pa je ovo klizalište bar neka mala šansa da se ljudi kližu, a ne da se bezuspješno naguravaju na Šalati ili Velesajmu na par termina slobodnih za građanstvo.
Ali Tomislavac volim ne samo radi klizališta i Ice parka. Ondje, sve nekako ima smisla i sve je uređeno s ukusom i stilom. Kemijski wc-i dobili su panoe, tako da uopće ne izgledaju vulgarno i jadno, kućice su posebnije, osmišljenije, usklađenije s arhitekturom.
Netko je uistinu promišljao da je jako pametno staviti dugu i usku stazu da ljudi mogu naučiti klizati jer ionako svi kližu uz ogradu, a opet razmišljao je i da prostor za presvlačenje, kafić i centralni objekt može izgledati atraktivno i da na njegovom krovu može biti plato s kojeg možete gledati kompletnu tu čaroliju.
Tko je arhitekt koji je to osmislio, nažalost ne znam i nigdje na taj podatak nisam naišla. No, mogu reći da je napravio odličan posao i moje velike čestitke.
Da li taj spoj starog i novog, da li savršeni pogled na kompletan Tomislavac, da li magic hour i zalazak sunca, da li crne jednostavne ležaljke kao s francuskih skijališta te jednostavne suvremene dekoracije? Ne znam što je presudilo, ali ljudi, ovo mi je najbolja terasa u gradu.
Isplati se zgibati ranije iz ureda i uživati dok je prazna, zar ne?
I baš razmišljam, možda zapravo očekujem previše. Možda uistinu nema veze što sve tako podsjeća na prošlu godinu… Bila je to jako zanimljiva godina.
