Vodim vas u Samobor u kuću u kojoj žive tri generacije, tri mala dečka i jako puno arhitekata i građevinara. Idemo u nesvakidašnju kuću u kojoj je pametno iskorišten svaki centimetar
Nikad nisam bila u ovakvoj kući. Nikada se nisam osjećala da ne mogu pohvatati tlocrt. Što je iznad, ispod, pored?
Čekaj, gdje je ono ured, kupaonica, kuhinja, dnevni boravak? Čekaj, sigurna sam da je tu trebalo skrenuti desno? Ali sad je tu neki zid? Ups, moram preskočiti gredu… idem po par stepenica… Aha, tu je spavaća soba, ali ona nema vrata… a tu spavaju klinci? Jedno, dvoje, troje? A gle sad dnevni boravak ispod…
Ovo je najzabavnija kuća u kojoj sam ikad boravila. Kao da igram neku igricu. – kažem to vlasnici Heleni Noršić Patrčević, arhitektici u čijem smo domu u centru Samobora.
Obožavam kuće arhitekata. Puno su hrabrije od drugih kuća, i puno smjelije od većine onoga što arhitekti inače savjetuju svojim klijentima. Na prvi pogled potpuno jednostavne i obične, a zapravo vrlo nestandardne, često neškolske.
I ovo je jedna takva kuća. Kuća koja je neponovljiva i koju vjerojatno nikad nitko ne bi namjerno baš takvu isprojektirao.
A zato je i divna – jer pokazuje što zapravo dobar arhitekt može od krajnje zahtjevnog prostora. Kada se proširuje nekadašnja dječja soba, iskorištava tavan, stavljaju krovni prozori, probija terasa, spaja s lokalom u prizemlju, sa smočnicom roditelja iza nosivog zida…
– Iskoristili smo sve što se dalo i proširili se gdje god smo mogli – smije se arhitektica Helena objašnjavajući kako je njihov stan u Samoboru zapravo prostorni tetris koji se nadovezuje na stan njezinih roditelja.
A priča zapravo ide ovako… i vjerujem da se djelom mnogi u njoj mogu prepoznati…
– Odrasla sam u obiteljskoj kući u Samoboru koju su roditelji gradili, posebno tata građevinar. U prizemlju je bio lokal na ulicu, a poviše njega garsonijera koju smo također iznajmljivali. Uz dvorište i potok je bio naš stan u kojem i danas žive moji roditelji. Kad smo se suprug Dejan, inače također arhitekt, i ja upoznali mislili smo da ćemo živjeti negdje drugdje. No, kada smo dobili djecu, prvo jedno, pa drugo, pa treće, odlučili smo da deftinitivno ostajemo u Samoboru jer ovakav generacijski suživot ima iznimne prednosti – priča Helena, objasnivši kako danas ondje oboje imaju i urede – ona svoj arhitektonski studio, a on trenerski.
– U početku smo htjeli zauzeti moju djevojačku sobu i spojiti s tavanom kuće koji nam se činio kao ogroman potencijal. No, kako su se naše prostorne potrebe mijenjale i kako su dolazila djeca tako smo i mi polako zauzimali sve veći dio kuće, polako spajajući i pripajajući sobu po sobu – smije se Helena dodajući kako u svojoj nekadašnjoj djevojačkoj sobi ima dnevni boravak kojemu su pripojili terasu i spojili ga s blagovaonicom, kuhinjom, kupaonicom… odnosno dijelom u kojemu je nekad bila garsonijera za najam.
– Svaki prostor koji je u kući bio neiskorišten mi smo pripojili svom stanu jer nam je trebalo mjesta. Naravno da to nije idealno, ni školski, zato je i bilo puno bušenja nosivih zidova, mnogo konzultacija sa statičarima…
Ali sjajno ste to sve povezali u cjelinu. Ovako izgleda da je to baš tako i nikako drugačije trebalo biti.
– Hvala. Ima tu puno improvizacije i mnogo je toga kupljeno u raznim fazama, kako smo za što imali novaca. Ima tu i puno Ikee, hakiranja, ali i dizajnerskih komada koje smo si baš željeli. Zapravo cijeli stan je mix i jednog i drugog i work in progress, stalno nešto novo napravimo, nabavimo, mijenjamo… Jedna od zadnjih stvari su tapete. Obožavam ih i zaista podignu svaki prostor – objašnjava arhitektica otkrivši da su sve tapete Londonart wallpaper, a svi ormari i drvena građa koju vidite – hakirana serija Ivar iz Ikee.
– Od Ivara smo napravili ormar u blagovaonici, dnevnom boravku, dio kuhinje, kupaonice… a s obzirom da je od punog drva, lako ga je prekrajati i prilagođavati svojim potrebama i dimenzijama – objasnila je arhitektica, provevši nas kroz kuću.
U prizemlju odmah do ulaza je ured Heleninog supruga Dejana, inače poznatog triatlonca i trenera.
Par stepenica iznad je wc i kupaonica, a par stepenica niže je Helenin arhitektonski ured Adriatic Architecture.
Osim velike biblioteke, ured ima i jedan tajni potencijal. Kauč Pixel od Saba Italia vrlo lako se pretvara u ležaj, tako da ured po potrebi može postati soba za goste s kupaonicom.
Na srednjoj etaži je dnevna zona s dnevnim boravkom s dvostrukom visinom i izlazom na terasu, blagovaonica, kuhinja.
Da, dobro ste vidjeli. Ova kuhinja između elemenata ima zid. I to nosivi, probušen samo onoliko koliko se statički smjelo, ali ipak dovoljno da kuhinja bude dvostruko veća od nekadašnje u maloj garsonijeri.
– Jedan dio kuhinje je bio nekad u jednom, a drugi u drugom stanu. I zato je ovaj otok, malo ne cjelovit – smije se Helena, pričavši nam još stotinu ideja oko iduće faze preuređenja.
– Stalno nešto radimo. Nedavno smo tako preuređivali potkrovlje i dodali jedan drveni Veluxov krovni prozor te otvorili vizuru prema divnoj starinskoj kući i šumi.
S malim stvarima, može se napraviti puno. I mračno potkrovlje, s ugradnjom krovnih prozora odjednom ispadne svjetao, prozračan, prostran prostor – kaže arhitektica, provevši nas kroz svoje potkrovlje.
Uz roditelje, potkrovlje je prostor u kojem svoju veliku zajedničku, ali prilično labirintastu sobu imaju njihova tri sina Roko (9 god.), Nikola (5 god.) i Anakin (3 god.).
– Za sada nam je praktično da svi spavamo u sobi u kojoj nema klasičnih vrata, a s vremenom, kada djeca narastu, napravit ćemo pregrade između soba. No, i ovo potkrovlje skriva još jedan divan potencijal, a to je još jedna terasa u krovu…
Tko zna što će ondje smisliti za koju godinu…
Uživajte u fotografijama Sanje Bistričić.
