Ova priča zanimat će mnoge koji razmišljaju na odlasku u drugu zemlju. Anastasya nam je ispričala sve o preseljenju s dvoje male djece i pronalasku stana u Belgiji
Kako to izgleda kad moraš sve svoje stvari spakirati, pronaći stan u inozemstvu te upisati djecu u školu, vrtić u sasvim drugom gradu, državi, na drugom jeziku? Anastasye Ležaić, autorica bloga „Little Footsteps in the Big World“ i naša D gošća koja nas svako toliko iznenadi s zanimljivom, hrabrom pričom iz perspektive obitelji koja puno putuje, ispričala nam je sve o svom preseljenju u Bruxelles i dala pregršt korisnih savjeta ako tražite stan u inozemstvu. No, ja bih dodala ne samo u inozemstvu… Hvala ti Anastasya na gostovanju.
Piše: Anastasye Ležaić, autorica bloga „Little Footsteps in the Big World“
Prije točno godinu dana, u lipnju 2018., saznali smo da se moramo preseliti u Bruxelles u rujnu iste godine zbog suprugovog posla. I tako osim školovanja djece, prvo što smo trebali napraviti je tražiti stan. Tada je Frida upravo navršila 4 godine, a mlađa Iskra je imala godinu i pol. Obje su redovno pohađale vrtić u Zagrebu. S njima smo stalno pričali da idemo u drugu državu, da idu u drugi vrtić i da se idu upoznati s novim prijateljima. Bez problema su prihvatile ideju. Doduše, Frida je prihvatila, a Iskra nije baš ni razumijela što se događalo.
Po Belgijskom pravilima, s 4 godine Frida se već trebala upisati u školu. Doduše, ta „škola“ – koju zovu maternelle – je ekvivalent našeg vrtića. Dakle, od 4. do 6. godine djeca pohađaju maternelle koja se uobičajno organizira tamo gdje je i osnovna škola – primaire. Tako djeca iz maternelle-a samo nastave dalje ići u 1. razred primaire-a. Imali smo sreću što je poslodavac supruga organizirao sve što se tiče Fridine škole, pa je ona odmah upisana u jednu međunarodnu školu.
Za Iskru je slučaj bio drugačiji, jer ne može u maternelle dok ne navrši 4 godine. Morali smo sami tražiti jaslice – creche – i to nismo mogli baš rješavati iz Zagreba. No, obzirom da ne radim u Bruxellesu, odlučili smo tada da ćemo polako tražiti creche kad se budemo smjestili, a Iskra će biti sa mnom doma dok ne nađemo onaj koji nam se sviđa.
Kad smo u glavi sve to posložili, krenulo je pakiranje. Spakirali smo život u kartonske kutije, koje su doduše većinom bile za odjeću, obuću, knjige i dječje igračke. Proces pakiranja je kod nas trajao doslovno dva mjeseca, uz rutinski život u kojem smo oboje, suprug i ja smo išli i dalje na posao u Zagrebu. Svaki dan smo složili pola kutije i tako dok nismo spakirali cijeli stan. Stan u Zagrebu smo odlučili iznajmiti, a našla sam podstanare doslovno nekoliko minuta nakon što sam digla oglas. Dali smo stanarima ključ našeg stana u Zagrebu krajem zadnjeg dana kolovoza, da se oni mogu useliti, a ja i djeca smo s koferima prespavali kod prijatelja u Zagrebu. Suprug je otišao već dan ranije autom u Bruxelles. Plan je bio da nas on dočeka na aerodromu idući dan. No, naravno, nije to moglo proći bez drame – let kojim smo djeca i ja trebali ići iz Zagreba za Bruxelles je baš taj dan otkazan, pa su nas htjeli poslati doma da čekamo let za idući dan. Rekla sam osoblju da nemamo baš više „doma“ u Zagrebu, pa su se potrudili i našli nam neki drugi let koji nije bio direktni, ali smo barem uspjeli doći taj dan u Bruxelles, makar smo putovali ukupno šest sati.
Svi smo već bili u Bruxellesu 1.9.2018., bilo je to subota. U ponedjeljak je suprug krenuo na posao a Fridi je počela školu u srijedu. Cijeli vikend smo kopali oglase i ugovarali termine kako bi uspjeli pogledati nekoliko stanova u prva dva tjedna. Imali smo sreću što smo dobili privremeni smještaj dok ne nađemo stan, tako da smo mogli tražiti u miru. No, ipak smo došli i do toga da imamo osjećaj da smo već pogledali sto stanova a svaki od tih stanova je imao ono nešto što nam se nije dopalo. S druge strane, trebali smo odlučiti relativno brzo jer je privremeni smještaj ipak – privremeni.
Danas je točno godinu dana otkad smo saznali za selidbu, a uskoro i godinu dana da živimo u ovom stanu kojeg smo na kraju izabrali. Lijepo nam je, djeca su jako sretna, Frida govori da hoće ostati zauvijek ovdje, što je s jedne strane dobra stvar jer se dobro prilagodila, a s druge strane nije dobro, jer znamo da se kad-tad moramo vratiti u Zagreb.
Ovo su moj tips and tricks za pronalaženje stana, doduše uz naša osobna iskuštva koja uključuju i očekivanja i realnost. Nekoliko savjeta je generalno, no možda se nađu neki koji i nisu baš za hrvatski kontekst.
1. Zapišite što želite od stana i razlikujte ono što želite od onoga što zaista trebate, pa kada morate odabrati, možete lakše odlučiti žvrtovati ono što „samo“ želite, a zaista ne trebate, umjesto obrnuto. Mi smo znali da nam treba garaža ili osigurano parkirno mjesto, jer traženje parkinga okolo mi je doista stresno, pogotovo u velikim gradovima. Trebali smo i sobu za ured za mene jer sam trebala raditi kod kuće, a uz to i pišem doktorsku disertaciju. A htjeli smo dosta toga… veliku terasu, špajzu uz kuhinju, itd. Poseban ured nisam dobila, no uzeli smo stan s tri spavaće sobe pa smo koristili treću spavaću sobu kao moj ured koji se po potrebi pretvori u spavaću sobu za goste. Garažu imamo ali veliku terasu baš nemamo. Imamo terasu koja je OK veličine i sasvim dovoljna za uživanje u sunčanim danima (koji su i onako rijetki ovdje). Špajzu sam dobila, no to je ujedno i praonica, tj. prostorija u kojoj su perilica za rublje i sušilica.
2. Namješteno ili nenamješteno? Što god, ne gledajte stanove iznad vašeg budžeta. Svakakvih stanova ima u oglasniku, od onih koji koštaju manje od €1.000 mjesečno do onih koji koštaju €3.000 nadalje. Mi smo znali koliki nam je budžet ali ja sam gledala i one daleko iznad našeg budžeta. Nakon gledanja tih luksuznih namještenih stanova, čak onih koji imaju i saunu, bilo mi je teško odlučiti se za onaj koji nam je unutar budžeta. Zato je bolje da odmah u filter stavite budžet i gledate ono što si zaista možete priuštiti. U Zagrebu je uobičajeno da se stan iznajmljuje kompletno namješten, dok je ovdje skroz drukčije. Većina stanova je prazna, odnosno potpuno nenamještena. Nismo imali ni budžet ni vremena za kupovinu namještaja, pa smo odlučili isključivo gledati namještene stanove. To se pokazalo još zahtjevnijim jer ipak nije svačiji ukus isti, i to što netko svoj stan uređuje „lijepo“ ne znači da se i nama sviđa. Neki ljudi su me pitali zašto ne bi uzeli kuću s dvorištem zbog djece. Pa ljudi moji, naravno da bi, ali s našem budžetom dobili bi staru kuću s lošom izolacijom, starom kuhinjom, starim kupaonama s lošim malim pločicama i starim parketom koji škripi dok se po njemu hoda. A to ne bi, jer smo ipak htjeli lijepi, čisti i moderan novi dom.
3. Lokacija, lokacija, lokacija. Prošetajte ulicom, po kvartu… po danu i po noći. Mojem suprugu je lokacija bila najbitnija. Trebala je biti u blizini stanice metroa ili autobusa, u blizini stanice velo – gradskih bicikli koji on koristi za vožnju na posao. Kvart mora biti siguran, obiteljski i miran, a opet, mora biti zgodno za mene da mogu voditi djecu u školu i vrtić. Idealno bi bilo da smo našli stan u blizini škole da mogu ih voditi pješice. Nažalost, kako je Fridina škola malo izvan grada, ipak smo birali kvart koji je relativno bliže gradu. Također, po dječjoj želji, u blizini stana morao je biti i dječji park jer smo tako imali i u Zagrebu. Po meni, morate odlučiti prvo što želite što se tiče lokacije, pa onda tražiti stanove u tim lokacijama. Nije dovoljno samo vidjeti stan, morate vidjeti i kvart. Ulicom prošetajte i po danu i po noći da imate osjećaj kako je tamo živjeti, kakav je promet, buka i općenito život na toj lokaciji. Mi smo djecu čak vodili i u taj dječji park, prije nego što smo se odlučili za taj stan. Nakon nekoliko dana Frida je pitala kad ćemo opet ići u baš taj park u kojem ima drvenih konja, a bilo je zaista u puno parkova. Tako da je to bio dobar znak.
4. Ne vjerujte fotografijama u oglasima, stvarno sve morate pogledati uživo! Znamo nekoliko ljudi koji se isto kao i mi moraju preseliti u drugu državu zbog posla. Traže stanove po online oglasima još prije odlaska i odlučuju koji stan će izabrati bez da ga vide uživo. Razlog je naravno to što moraju imati stan odmah kad stignu u novi grad, budući da nemaju gdje biti dok razgledavaju stanove. Spomenula sam da smo imali sreću što smo dobili privremeni smještaj od poslodavaca, no, što ako nema toga? Ako imate prijatelja, poznanika, koji živi u tom gradu, zamolite da budete nekoliko dana kod njih, kako bi mogli barem nekoliko stanova razgledati. Ako ne, možda možete ići samo Vi ili Vaš suprug/Vaša supruga nekoliko dana ranije, pa možete ostati u nekom hostelu dok ne nađete stan. Nakon razgledavanja nekih stanova, skužila sam da fotografije u oglasima poprilično lažu. Vidjeli smo u oglasu jako dobre stanove, a kad smo ih vidjeli uživo, uopće nisu izgledali tako. Mračne sobe bez prirodnog svjetla, neugodni mirisi, čudni raspored prostorija ili sićušne sobe, koje na fotografijama izgledaju ogromne. Uglavnom koriste fisheye lens, ili širokokutni objektiv, pa u fotografijama prostorije izgledaju puno veće. Obrnuto, neki dobri stanovi nemaju profesionalne fotografije u oglasu, nego loše i amaterske slike zbog čega ih možda odmah preskočite. Nemojte! Pogledajte ih uživo! Naš stan, koji smo na kraju birali imao je najlošije fotografije u oglasu, a na kraju je ispalo da je najljepši uživo, prema našim kriterijima puno ljepši od svih koje smo gledali!
5. Razgovarajte s vlasnikom stana otvoreno, pitajte što vas zanima. Često zaboravljamo što smo htjeli pitati vlasnika stana u trenutku kada ga/ju vidimo dok razgledavamo stan. Zbog toga, napravite popis pitanja i prije nego što dođete na termin za razgledavanje stana. Tipa, koliko su režije i sl. Nemojte se poslije iznenaditi zbog skrivenih troškova. Također, čula sam svakakve horor priče da u Zagrebu vlasnici stanova ne preferiraju stanare s djecom, pa sam odmah i za to pitala. Rekla sam da imamo dvoje male djece. Bračni par koji su vlasnici stana nas je čudno gledao, onako totalno zbunjen, prije nego što je rekao „pa naravno da imate djecu, imamo i mi, pa zato i stan ima tri spavaće sobe, zar ne?“ I tako, očito ovdje ne postoji taj „problem“. Ovdje su i pravila stroža po pitanju održavanja stana i odgovornosti stanara. Pri potpisivanju ugovora za najam, treća strana, obično neka nezavisna firma, mora napraviti “etat de lieux” što znači da zabilježe stanje stana i svog namještaja u trenutku potpisivanja ugovora. Izvještaj je vrlo detaljan, sastoji se od puno fotografija i teksta, ukupno do čak 50 stranica. Poanta je da stanari moraju očuvati stan i sve što je u njemu, te ga vratiti vlasnicima u potpuno istom stanju. Trošak izrade tog izvještaja etat de lieux snose stanari i vlasnici zajedno, svaki pola. Kada stanari odlučue izaći sa stana, ista firma provjeri detaljno stanje stana, naravno uz izvještaj. To sve ne znači da se ne smije postaviti okvir za sliku na zid, nego na primjer, ako bi planirali bušiti zid, on mora biti popravljen prilikom izlaska iz stana tj. mora se vratiti u prvobitno stanje.
Dakle, prije 7 godina smo tražili stan za kupnju u Zagrebu, a lani smo tražili stan za najam u Bruxellesu. Mislim da je ipak velika razlika između odabira za najam i za kupnju, ali uvijek tražite najugodniji dom u kojem ćete živjeti i u koji ćete se rado vratiti nakon dugog dana. Ne mislim da se trebamo zadovoljiti bilo kakvim stanom zbog toga što „samo“ unajmljujemo stan, da je samo bitno da imamo gdje biti. Baš suprotno – htjeli smo naći pravi dom, koliko god kratko ili dugo ćemo u njemu živjeti. Jer dom je mjesto u koje unosimo našu energiju i ispunimo ga našom dušom kako bi mogli svaki trenutak uživati u njemu. Kada će doći trenutak da ga napustimo i krenemo u sljedeću avanturu, opet ćemo krenuti istim putem i na isti način. Ispočetka.
